Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lakozapaljivo

Marketing

Savjest u ulozi Boga

U famoznoj korespondenciji između Umberta Ecca i Kardinala Martinija “Belief / Non Belief”(zaboravio sam hrvatski naslov), koja je zamišljena kao ogledni primjer konstruktivnog dijaloga izmedju ateista i katolika, Eco u svom završnom pismu - nudeći odgovor na Martinijevo pitanje čemu utječe onaj koji ne vjeruje ni u šta, odnosno gdje pronaći autoritet koji daje odgovore na pitanja dobra i zla- postavlja savjest pojedinca kao surogat za katoličkog Boga. Drugim riječima, baš kao što katolik utječe Bogu kad se nađe pred iskušenjima, tako i ateist utječe vlastitoj savjesti koja ga kažnjava ili nagrađuje za počinjeno zlo ili dobro. Pošto se ta Ecova raščlamba nalazila u posljednjem pismu na koje, koliko ja znam, Martini nije odgovorio, uzimam si, prilično drsko smijem dodati, pravo pokušati dati odgovor na Ecovu ideju koju su neki komentatori nazvali briljantnom; ona je za mene osobno, premda vrlo promućurna i praktična, prilično pogrešna i to zbog razloga koju ću navesti dolje. Ovaj esej pripada onoj apstraktnoj vrsti ideje koja je empirički problematično dokaziva, ali je od velikog interesa za mene osobno, ako ni zbog čega, a ono zbog same činjenice što je nekonvencionalna, dakle provokativna.

Univerzalni zakoni

Dakle, Martinijevo pitanje je pitanje Višeg autoriteta. Katolik sve odgovore na sva pitanja dobiva iz ideje Boga, odnosno Božje riječi koja se nalazi u Bibliji. Baš kao što se iz jednog ustava deriviraju amandmani tom istom ustavu, tako se svi odgovori za jednog katolika dobivaju iz univerzalnih prinicipa koji su objedinjeni u Bibliji, poglavito u Novom Zavjetu. Za katolika Bog je metafizička institucija ljubavi i straha u isto vrijeme; nijedan drugi zakon nema imperativ pred njim, što automatski isključuje svaku kalkulaciju interesa na ovozemaljskom, individualnom nivou; on je nedodirljiv i vječan, samom vrlinom činjenice što je smješten u domeni metafizike, dakle neporeciv. Za katolika, Božja riječ je duhovna kralježnica svijeta, smisao i odgovor na sva pitanja.
Uzevši u obzir sve navedeno, Martinijevo pitanje je posve jasno: gdje se nalazi odgovarajući autoritet za jednog ateistu?

Kao što sam već naveo, Eco apelira na vlastitu savjest kao najbliži pandan katoličkom Bogu.

Organ za moral

Problem sa Ecovim lucidnim odgovorom je taj što je savjest socijalni konstrukt. Ona ni u kom slučaju ne može odigrati ulogu vrhovnog autoriteta, jer varira od pojednica do pojedinca. U konstrukciji savjesti ateiste nalazimo kulturne i moralne, ali i socijalne pa čak i ekonomske parametre. U vrlo složenoj aritmetici koristi i boli, često žrtvujemo jedno da bi dobili drugo, što savjest čini poroznom raznim oblicima manipulacije. Za razliku od univerzalnog autoriteta katoličkog Boga, ona se nalazi u nama i premda je posve apstraktna, ona nije metafizička u svom najvažnijem dijelu: onom koji joj omogućuje da objedini nepromjenjive principe kao zrcala univerzalnih vrijednosti. Ona u najvećem dijelu počiva na moralu koji je varijabla promjenjiva od kulture do kulture; dakle, unutar nasumičnog socijalnog okružja, savjest u najbolju ruku može služiti kao navigator za optimalno snalaženje unutar tog istog socijalnog konteksta. U islamskim zemljama posve je dopustivo istući ženu kako bi je se „naučilo pameti“, ili u nekim plemenima na Papui prakticirati pederastiju; pojedinac koji prakticira navedene radnje ne može imati problema sa vlastitom savješću, jer je ona konstruirana na takav način da živci u tom moralnom organu (termin posuđen od Hemsterhuisa, 1772.) neće reagirati na podražaj, neće rezultirati kajanjem, pa ni shvaćanjem o pogrešnosti jednog takvog čina. Savjest je u svojoj manipulativnosti vrlo lako anestezirati. Prisjetite se samo nacističke Njemačke i neophodne dehumanizacije Židova kojoj je bio cilj ljude degradirati u životinje kako bi se olakšala kolektivna savjest njemačkog naroda: puno je lakše nekoga ubiti, ako ga lišiš njegovih ljudskih kvaliteta. Ta je praksa i danas uobičajena pri planiranju ratnih zločina.

Neuvjerljivi autoritet

Čak i ako dopustimo da je moguće pojmiti savjest kao vlastitog unutarnjeg suca i krvnika, da regulira moralne procese u nama snagom radosti ili unutarnje boli, ona konačno ne odgovara na pitanje objektivnog dobra ili zla, ona ne objedinjuje univerzalne ljudske vrijednosti. Kao socijalni konstrukt ona ne priznaje viši autoritet, čime gubi sposobnost transcedencije: u svojoj skučenosti ne poznaje viši autoritet u ime kojeg bi žrtvovala vlastite interese i pobude, jer je isključivo vezana za pojedinca. Ako ne poznajem više interese koji transcendiraju ovozemaljsko, onda sam rob vlastite savjesti koja je zauzvrat rob okolnosti. U ime čega da žrtvujem vlastiti život za život nekog djeteta koje je u opasnosti i, ako se ne usudim, zbog čega je to uopće osudivo? U nedostatku višeg autoriteta, odgovor je jednostavan: nije osudivo i ne bi trebalo izazvati sablazan, jer postupam po vlastitoj savjesti koju je konstruiralo to isto društvo. Pokreće me vlastiti interes, nagon za preživljavanje i onaj stupanj društvenog obzira koji mi garantira slobodu od boli. Čista kalkulacija.
Katolik će odmah pronaći odgovor na takvo pitanje: u ime ljubavi prema svomu bližnjemu. Ako pak ne postupi prema očekivanju, zna da se ogriješio o zakon koji je nad svim drugim zakonima, zakon koji ne dopušta kalkulaciju: u tom se slučaju savjest javlja isključivo kao krvnik, a nikad kao sudac.

Dakle, u zaključku, mislim da se Ecovo poimanje vrhovnog autoriteta ne može smatrati uvjerljivim. Savjest kao sudac ne može nikada biti posve dosljedna, jer ovisi o svim spomenutim varijablama. U najbolju ruku može poslužiti kao indikator unutarnje adaptiranosti na društvene norme, ali smatram da je posve iluzorno shvaćati savjest kao na način koji Eco sugerira. Uz duzno postovanje prema njegovom liku i djelu.

Loki


Post je objavljen 16.08.2006. u 17:52 sati.