Oni koji se upropaštavaju nikad ne znaju kak' je nama koji to gledamo. Koji smo prisiljeni gledati jer nam je stalo.
Naravno, ne da bi se uvjerili da su se dokrajčili. Stalo onako drukčije.
Stalo jer su nam to brat, sestra, djete, roditelj, prijatelj... Koji već k.
I kumiš, vičeš, moliš, plačeš i zapomažeš nad njima. Tu si. I ustraješ. Jer njima je teže. Propadaju.
Lako je okrenuti leđa (i treba) onome tko ima drugih izbora u životu. Sve je drukčije kada je taj netko bolestan. Pa se bolestan odlučio još prije uništiti. Tj. nije se odlučio, jednostavno to radi. Da zaboravi. I dokrajčit će se jer ne zna za drugo.
Ne može. Nema srca sam za sebe.
Preostaje jedino gledati. Bespomoćno gledati. Biti prisutan. Čekati da se privede kraju.
I na kraju, ironije li, u tom zadnjem, jedinom preostalom trenutku, nismo ni blizu. Plaćamo jebeni račun u pošti.
Uvijek zaboraviš nešto pitati. Čuti. Reći.
I tak...
Inače, fascinira me kako me život na zabavan način uči koliko je okrutan. Da ne pričam u šiframa. Ima jedan frajer. nespominjani, a dugoočekivani. Mjesecima i mjesecima... Sad (kad mi iz ruke jede) sam shvatila da nije za mene. Dapače, čak bih ja mogla na njega pozitivno utjecati. A to se ne dešava. Ak' neš mogu, mogu pokvariti čovjeka.
Još nisam izvjećala hoću li širiti malo dobre karme, pa ga uzeti pod svoje okrilje i poboljšati za neku drugu ženu. Kad ja već ne znam kaj bih s njim. Ok, jednu ideju imam, ali osim te mogu ga jedino malo odgojiti. Ne znam jel' mi se to da. Ak nije mama uspjela...
Na moru je bilo super. Pilo se, jelo se, drogiralo i kockalo, ali seksa ni za lijek.
U Zagrebu je još bolje. U firmi mačaka nema, pa miš (ja) kolo vodi. Na poslu sam provela jako malo vremena, ali ipak dovoljno da napravim sranje. Ali, dok se mačke vrate, kolo se bude zavrtilo u pravom smjeru.
Općenito obožavam Zagreb u 8. mjesecu. Svi su negdje, pa se družim se nekim meni neuobičajenim ljudima.
I to mi je zabavno. A dok je zabavno, sve ostalo ću lako.
Post je objavljen 16.08.2006. u 15:50 sati.