…grč u želucu…stisnuto grlo…suze u očima…život je tako beskrajno krhak…lomljiv…i ponekad toliko toga želim reći…ali riječi ne nalaze put iz glave…ostaju zarobljene…
…ponekad stvari uzimamo zdravo za gotovo…nismo svjesni kratkoće vremena provedenog na zemlji…izbjegavamo misliti o tome koliko je kratak naš vijek…tek treptaj u vječnosti…a mi…tek zrnce prašine u beskraju svemira…i dani nam prolaze…a mi ne govorimo dovoljno koliko nam je stalo do nekih ljudi…naivno misleći kako bi oni to trebali znati…
…i onda dođe neki trenutak…neko vrijeme…neka okolnost…i shvatim koliko je sve to prolazno…i bude mi žao…žao što sam toliko prilika propustila…i suze se spuste…dok u naručju držim mamu koja jeca…boji se…i nastojim biti jaka…prenijeti hrabrosti malo na nju…i glas iznutra govori da mora sve biti u redu…da ne posustajemo…da ništa to nije…da nije kasno…i vjerujem u to…jer na vrijeme je bolest otkrivena…i znam da sve će dobro biti…ali taj trenutak…sama pomisao da bih ga mogla izgubiti…prerano…slomi me na tren…i govorim sve što propustih...i bit ću tu…borit ćemo se…zajedno…i pobijedit ćemo…znam to…ta je malodušnost samo tren bila…ništa više…jer nikuda ti ne ideš…ne još…jači smo mi…puno jači…
Možda nisam dovoljno često,
možda nisam dovoljno jasno,
možda nisam dovoljno glasno,
rekla koliko te voli srce moje...
zahvalila za sve što si mi dao...
za svaki put kad si uz mene stao...
zato sada,
dok još kasno nije
dok nebom se razlijeva crvena boja
govorim ti to slovima ovim
i žao mi što rekla nisam prije...
znaj da u mom srcu mjesto posebno imaš
da volim te najviše na svijetu
da za te život svoj bih dala
okrenula čitavu planetu...
bori se...
nedaj se...
jer, tatice, volim te...
Post je objavljen 13.08.2006. u 20:08 sati.