Ne samo crvene ruže, nego i koprive. Oduvijek me fasciniraju. Uvijek onako negdje sa strane, ružne, u grmlju, jedva zamjetne. Skrivene od pogleda ljudi, prezrene od svijeta zato što su takve kakve jesu. Nedodirljive, a ujedno i dodira koji prži. Nitko nikad nije pomišljao da su takve postale upravo zbog ljudi, zato jer su shvatile kakav je svijet i odlučile se udaljiti od njega. Jednostavno su takve. Ne krasi ih ni iznimna ljepota ni posebnost, nisu ništa osobitije od drača, rekli bi neki. Nitko ih ne želi blizu, nitko na njih ne gleda kao na nešto lijepo, već kao na čudovišta. Ljudi bi bili sretni kad bi one jednostavno mogle nestati i osloboditi svijet svojeg postojanja, postojanja koje nikad nije donijelo ništa dobro.
Mene su uvijek privlačile. Pogledom bih ih tražila u jarcima, u grmlju uz ogradu. Tek toliko da ih vidim, da znam da posebne stvari još uvijek postoje. Iako bi se isto moglo reći i za divlje kupine, koprive će u mojim očima uvijek ostati na prvom mjestu. Voljela bih biti poput njih. Nekad mi se čini da i jesam. Ne znam… Možda.
Post je objavljen 06.08.2006. u 22:23 sati.