Krošnje jezivog drveća sada su me štitile. U svom snu bila sam drugačija od njih, na strani suprotnoj od njihove. Ali, s vremenom su se stvari promijenile. Nisu se oni promijenili i prešli na moju stranu, nego sam ja ta koja je zamijenila strane. Lutajući bez cilja, ne znajući kuda, možda čak i ukrug, razmišljala sam. Kad je čovjek sam, ima itekako puno vremena za razmišljanje. I nije neka novost. Ionako to uvijek činim. Razmišljam o mogućnostima, jednostavno razmišljam. Razmišljam i ne činim ništa, prepuštena moru postojanja da me nosi kud poželi. Nije mi stalo hoću li pronaći naseljenu obalu ili pusti otok, hoće li me valovi gladnu, žednu i promrzlu nositi morskim bespućima….
Jednostavno… sada znam da više ne moram uvjeravati nekoga da mi nije stalo jer mogu reći da zaista ne marim. Takva sam da svojom pojavom tjeram čak i životinje. Nije bilo nijedne koja bi mi iskočila na put. Nije bilo huka sove koja bi za mnom okrenula vrat za puni krug, pa čak ni graktanja gavrana.
Počevši osjećati umor nakon što sam jedva dizala noge od poda, shvatila sam da je došlo vrijeme da se vratim natrag. Iako nisam znala gdje sam točno, znala sam kojim putem natrag. Nešto me vuklo. Svakim sam korakom bila sve bliže dvorcu. Nešto me tamo uvijek vuklo, na način da bih svaki put na kraju završila tamo. Često mi je suputnik bila kiša, pa zašto bi ovaj put bilo drugačije? Ne, ne, ne može biti drugačije. Ne kad sam ja u pitanju. Kiša me uvijek nađe, pa tako i ove noći. Došla je iznenada, spustila se s neba bez ikakvog prethodnog upozorenja. Svojom hladnoćom pričala mi je priču koju ja nisam razumjela. Znala sam jedino da pati. Kako je to padati iz nečeg nama nedostižnog, pun nade da ćeš završiti na boljem mjestu, a onda tresnuti o zemlju, svoje konačno odredište? Može ih jednostavno dočekati natpis «dobrodošli u pakao» jer ovaj svijet nije ništa drugo, ništa bolje od pakla. Neće ih dočekati drugo osim gomile skrhanih duša pogleda uperenih u zrak, duša zarobljenih u muci nazvanoj životom. Neki ljudi kažu da su sretni, a mene zanima jedino: zašto? Što je to što ih ispunjava srećom, što im daje potreban smisao i sreću? Ja nikad u životu nisam vidjela sretnu osobu. Gledajući u sva lica, ona poznata i ona manje poznata, gledajući njihove osmijehe, nisam vidjela sreću. Naprotiv, iza svih tih silnih osmijeha skrivale su se suze. Oni koji pokušavaju ostaviti dojam sretnih ljudi… Takvih sam vidjela mnogo, no mene nisu uvjerili. Vidjelo se to u njihovom pogledu kada su mislili da ih nitko ne promatra. Tek tada se najviše može saznati o ljudima.
Ima osoba koje za neke druge osobe misle da imaju savršen život. Naizgled je sve savršeno – imaš novaca, savršenu obitelj, ljubav, dobar izgled, talentiran si i prijatelji su tu… Nikad nisam pušila ta sranja. Ja ne, ali većina jest. Jedna od njih svakako je Alectro, jedna od onih koji vide, ali ne gledaju, a sve što vide je tako plitko i površno, tek vanjska ljuska. Moglo bi se čak reći i da vide samo ono što žele vidjeti, vide donde dokle žele vidjeti jer misle da znaju dovoljno. Misle da razumiju. Ali, to nije istina. Da promatraju te izgubljene poglede, možda bi došli korak bliže istini i spoznali da savršenstvo ne postoji. Ne kod ljudi. U svijetu ima toliko savršenih stvari koje uopće nemaju veze s ljudima…
Post je objavljen 03.08.2006. u 19:44 sati.