Bijaše težak dan jučer. Sa posla sam išao kupovat neke stvarčice prije godišnjeg. Zrak je bio ljepljiv i težak, sparina se isijavala iz asfalta, a kapljice znoja slijevaše se niz moje lice. Bile su uporne, ma koliko ih ja brisao, one su se i nadalje pojavljivale kao da im nema kraja. Oblaci su plutali nebom kao bjele lađe na morskoj pučini. Sprema se kiša pomislih, jer velika je vlaga u zraku. Grad bijaše pust, samo pokoji rijetki prolaznik i pokoji automobil prolazili su cestom. Pa da, ko bi po ovakvom vremenu išao igdje osim nas nekoliko luđaka. Nakon šopinga otišao sam kući na ručak pa na trening. Vratih se sa treninga i napravih si cedevitu u bokal od litra. Ručnikom sam brisao znoj sa sebe dok me klima šibala po golom tjelu. Pomislih kako to baš i nije zdravo al morao sam se nekako rashladit. Zavalio sam se na trosjed, zapalio cigaretu i zurio u TV na kojem nemam pojma ni šta se emitiralo, bitno da je nešto (ili netko) pričao. Uronuh u misli i ispred mene pade prašnjava knjiga sjećanja. Nisam je odavno uzimao u ruku, pomislih. Knjiga se otvori na stranicu u jedno davno ljeto, još za vrijeme mojih srednjoškolskih dana. Tog dana vrućina bijaše nesnosna, toliko da se asfalt topio a noge su ti propadale i imao si osjećaj ko da hodiš po mekom tepihu perzijskom. Skupili smo se na Kantarevcu u dogovoreno vrijeme, oboružani novom loptom koju smo zajednički kupili. Skupili se u krug kao pravi sportaši, još jednom napravili raspored ko šta igra i na kojoj poziciji i zakleli se da će mo se borit do zadnjeg atoma snage. Igrali smo protiv ekipe s Luke, koji su godinu prije osvojili malonogometni turnir, pa su oni bili apsolutni favoriti. No, znali smo da im možemo parirati. Edi je bio na golu, ja sam igrao zadnjeg, Braća Parezanović na bokovima,Azer u sredini a Kurila je bio napadač. To je bila utkamica za pamćenje.Nikad nismo odigrali takvu utakmicu. posebno mi je ostala u sjećanju akcija koju sam ja započeo, odigrali smo pet dodavanja od prve, našao sam se oči u oči sa njihovim golmanom, i onako kulerski kao da mi je to rutina, provukao sam loptu golmanu kroz noge. Prolomio se aplauz sa tribina i tek sam tad primjetio da se na tribinama nalazi nekoliko desetaka ljudi. Kako sam tada bio sretan a moji saigrači su me grlili i tapšali po glavi sa osmjehom na licu. Bravo mali, reče mi Azer koji je bio naš najbolji igrač. Kada ti neko, ko je u tvojim očima velik ili ti je uzor na neki način, kaže bravo osjećaš se važan i velik.
A onda mi se kroz knjigu sjećanja provukoše sve one djevojke za kojima mi je srce igralo. No, one baš i nisu marile za to. A bilo ih je dosta. Valjda se čovjek u tim godinama zaljubljuje po 24 puta dnevno i sad mi to nekako sve smješno izgleda.No tada mi baš i nije bilo smješno. Tada sam tugovao za njima, dok se nakon par minuta ne pojavi nova i ja se opet zaljubim i opet nakon par dana (kada dobijem korpu) tugujem.
Knjiga se otvori na stranici rata. I sva sreća da me iz prošlosti u realnost vrati zvonjava telefona. Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......
Eto dragi čitatelji (mada vas nema puno) neće me bit petnaestak dana jer idem na godišnji odmor.
Uživajte u životu
Post je objavljen 03.08.2006. u 10:04 sati.