PRIČA S KLJUČEM
Jedna od nezaobilaznih pojava naše literature je i Živi klasik. U početku literarne karijere objavio je nekoliko neupečatljivih knjižica, onda se počeo prtljati u politiku, pa je zglajzao, neko je vrijeme bio kao na ledu, a onda mu je u velikoj nakladi objavljen roman u najprestižnijoj biblioteci, što je već unaprijed osiguravalo da neće proći nezapažen. Bilo je to zaista iznenađujuće kvalitetno djelo, jedino što je zakasnilo stotinjak godina. Usprkos tome doživio je veliki uspjeh. Uslijedilo je još nekoliko romana u istoj biblioteci, postao je maltene kućni pisac najjačeg izdavačkog poduzeća, a i drugi romani bili su jednako dobri. Živi klasik je stekao slavu najvećeg živućeg pisca devetnaestog stoljeća.
No došlo je vrijeme velikih političkih i društvenih promjena i Živi klasik nije odolio da se iznova ne uplete u politiku. Objeručke su ga prihvatili, postao je značajna osoba; dapače, maltene državni književnik. Nažalost, knjige koje je od tada nadalje objavljivao nisu bile ni sjene prethodnih. Svi relevantni prosuditelji literature su to uočili. Nagađalo se svašta: kao - bavljenje politikom mu je pokvarilo talent, publika se zasitila - kao da bi se zasićenje publike na ikoji način moglo odraziti na kvalitetu pisanja, a ostali samo iz pristojnosti nisu izustili ono oko čega su obilazili kao mačak oko vruče kaše - da je Živi klasik naprosto stvaralački ishlapio. Čak ni oni koji javno nisu priznavali taj pad nisu imali obraza ustvrditi, recimo, da su mu knjige iz te nove faze bolje od onih kojima se proslavio.
Jedino što nitko nije spomenuo je ono što mora da mnogi znaju, a ostali bez velike muke mogu provjeriti. Naime, svi kvalitetni romani objavljeni su u istoj biblioteci, kod istog urednika, Mrakača. Mrakač je jedan od ponajboljih prevoditelja, jedan od najboljih urednika koje smo ikada imali, čovjek koji je samozatajno stajao iza mnogih izdavačkih uspjeha. Kasnije su se Mrakač i bard idejno-politički razišli, pa Mrakač nakon toga nije objavio niti jednu njegovu knjigu.
Posjetio sam jednom Mrakača u njegovu uredu u vrijeme dok je njihov odnos još bio idiličan. U to doba su se rukopisi predavali ispisani pisaćom mašinom, lektori su odradili svoje, a zatim su daktilografkinje prepisivale iznova, u čisto, da bi tekst mogao biti poslan u tiskaru. Pred Mrakačem je ležao raskriljeni rukopis toliko iskrižan da tako nešto ranije u životu nisam vidio. Intervencija plavom tintom bilo je gotovo koliko i originalnog teksta. Mrakač je primijetio moj zapanjeni pogled i prokomentirao: - Ah, na tome osobno radim, ali nije to ništa! Maloprije sam izbacio cijele tri stranice, a jučer sam morao izbaciti i cijelo poglavlje! Bit će to izvrstan roman!
Tajna koja zanima mnoge toliko je očigledna da je onima koji je traže u pozadini nevidljiva. Ne, nije Živi klasik zaboravio pisati. On to nikada nije ni naučio. Drljati zna, ali da bi od drljotine postala literatura potrebni su veći maheri od onih koji ga danas opslužuju.
Post je objavljen 02.08.2006. u 10:48 sati.