NEEM I PEEPAL U GRADU BESMRTNIKA
ILITI HODOČAŠĆE IZMEĐU SVJETOVA
PRAVO NA RAD
Trebah mjesto radno dobiti...
I dok se toplo nadah, grijuć se
Na sunčanoj zraci optimizma,
Pokisnuh na ljetnom pljusku bešćutnosti.
PRAZNIK RADA
U pogledu čovjeka što za ručak čekao je grah,
Oglednu se miris s roštilja i – pocrveni...
O DUBINI NUTRINE MOJE
Jutrom, kada budim se,
U zrcalu suze se ogleda duša moja.
I smije se
Ili plače...
KRIŽ MOJ...
Suša me sjeti
Na miris ozona.
Bez križa svojega,
Bio bih pretežak.
...POMAŽE MI NOSIT ON!
Jučer su ljudi srce mi ranili...
Danas ga je iscjelio Isus!
Sutra ću se sjećati
Dana današnjega.
TRKAČ
Ne, nisam ja tek neki invalid.
Ja čovjek sam koji kolicima
U duhu svome nepokolebljivo trči,
Prestižuć one
Što omeđeni su zidom nerazumijevanja – invalidi.
BLIŽNJI
Patnja nas uči
Drugima u oči gledati.
DJEVOJKA S DRUGE OBALE DUŠE
Prijateljica je daleka jave mojih sanja...
I bliz stranac sanja moje jave.
DUHOVNE OČI
Tko srcem gleda,
Bolje nego očima vidi.
Jer stanuje Svjetlost u biću njegovu.
SVITANJE
Umire noć
U porođajnom kriku dana.
POZDRAV
Noć maše danu što odlazi
Osmijehom zvijezda bisernog neba.
PJESNIK
Slavuj smije se plačem svoga pjeva,
Dok gajem odzvanja tišina
Ko potmula tutnjava oluje što se valja,
Da sve loše u zaborav odnese...
RAZGOVOR S ISUSOM
Bičuju nemilosrdno zidovi uma ljudskoga
Tanku kožu duše moje,
A uspomena licemjerja peče, ko rana živa,
Solju iskušavana...
Da, Gospodine, poniziše mene,
Još me dublje u sjećanje Tvoje urezujući!
I znam: ja patnjom sad sam Tebi nalik.
Slatka je to nagrada, za čašu žuči što ju pijem!
Opraštam ja njima,
U Tvoje presveto Ime!
Da, ne znaju što čine.
Prepuštajuć svoj život, pouzdanjem, Tebi,
Osjećam da k meni vratio se mir.
Gospodine, Ti znaš
Što je najbolje za mene.
Amen.
CILJ
Ne, čovječe, nemoj bježati od Krista!
Nego bježi k Njemu.
I nemoj patnji reći:”Ne!”
Jer, ona je sestra tvoje postojanosti.
SPAVAČ
Žudnja za svijetom, zima je tvog ljeta.
I zatvor bez brave i rešetaka.
ISTINA
Težak je Put Istine i Života.
Na Njemu moja duša lebdi – u Lakoći!
KONSTANTA
Zorom budi me jutro, mirisnim poljupcem dana,
A večer mi šapće slatkom uspavankom noći.
RIJEKA
Svježinom žilave ustrajnosti starine,
Uvijek mlada, još je ona,
Vječna putnica što ostaje tu,
Podsjećajuć me na smisao Križa.
MORE SINJE
Okusom soli dubine tužnih očiju,
Prastaru priču ono meni zbori
O hladnoj pjeni suza nečijeg plača,
Srce što žari – ko otrov meduze...
U pijesku, tragovi borbe nenasiljem,
Ruža Malog princa...
I opojan miris lahora Zlantnog žala.
BUĐENJE
Zrakom poljupca mekih usana,
Jutrom Sunce kuca tiho
Na vratima mojih snenih očiju,
Nježno mi šapćuć: “Dobar dan...”
SUSRET
Sunčajuć se na osmijehu djevojčice u prolazu,
Opazih rađanje kristalne kaplje plača u oku njezinomu.
VLAS
Dok čekao sam suosjećanje svijeta,
Nađoh sijedu.
IZ STAROG VINOGRADA
Pretače cvrčak, neumorno, žegu podnevnu
U hladovinu zdenca glasne pjesme ljeta,
A cestom, vijugavo dugom, kroz plimu prašine,
Korakom olovnim, kući hodi vinogradar,
Kupajuć nadu srca svoga
U moru svježe modrine dozrela grožđa,
Što plod je krvavo žuljavih ruku
I gusta znoja lica njegova.
Požar, nečujan i titrav, lukavo se zrakom skiće
Ko tat, prijeteć, nepijeno vino – u nepovrat da odnese.
Oblak tmasti, ljutit, grmi u daljini.
A čovjeku duša zadrhti – od hladnoće.
ŽENA
Njezino je biće dragulj snova,
Cvijećem majčinstva što rađa javu čovječanstva!
I cijeli jedan neponovljiv, malen, dragi Svemir,
Ona je kraljica ljubavi srca njegova!
Vidarica mudra, žena je blaga,
Djelima dobrim, predanih ruku,
Utjehom nježnosti rječitih usana,
Ko melemom liječeć – kad rane mu dušu.
TITRAJI
Od glasa do glasa otkucaja sata
S crkvenoga tornja,
Uz lepet golubljih krila
I priče iste umornih grlica, vrana, vrabaca i svraka,
Plivač sam u moru milozvučne tišine.
IGRA SJENA
Dok ga je nasmrt iz trave vrebao mačak,
Ugleda vrabac kruh hljeba kraj puta.
I odjeknu zrakom slobodan lepet krila života...
SPOZNAJE
Ponekad smijeh na plač podsjeti,
A suza zna pozvati na radost.
Prolaze ljudi teških misli...
Ja statičan sam.
Srcu mi sve lakše.
Odzvanja tišina.
U društvu misli i – ja.
Dozrijevaju u osami misli mudre, svevremene,
Snagom slatkog soka plodova južnog voća.
U samoći – zajedništvo s Bogom,
A u mnoštvu – usamljeni ljudi.
Poruči mi oblak putujući nebom:
“Samo je Vječnost – neprolazna.”
U zraku osta riječ,
Punina značenja.
PUT OSMIJEHA
Razgovarasmo, razmjenjujući biserje duhovnosti
Što prikupljeno bješe na sunčanim obalama rijeka naših duša...
Gospođa i ja bližnji postasmo, za korak blaga Vječnosti,
Na Putu osmijeha – u Kraljevstvo srca.
UNUTARNJI SVEMIR
U sve dublje sanje tonuh
Opipavajuć monotoniju s asfaltne trake
Što bučila je tiho u daljini...
I sklopivši oči ugledah Zlatno žalo u blizini.
I školjkom htjedoh zov valova kušati,
Da, njome htjedoh miris mora slušati...
Cvilež tragova kočenja propara mi oči.
Prenem se.
I čujem:
Bijaše to samo još jedna u nizu dugih automobilskih lijenosti
U smiraj nemira samo još jednoga u nizu dugih radnih dana
Nervoznih ljudi
Što s posla polagano hitahu kući...
ZAGOVORNA MOLITVA NAKANE
Ondje gdje Patnja nije više nego umorna sjena kćeri Prošlosti,
Da, tamo je Kraljevstvo nebesko!
Ono je ovdje, u nama i s nama, da, zaista je među nama,
Ako dopustimo da nas Gospodinova Istina oslobodi!
Ključ koji otvara sva vrata zove se Oprostom.
Doista, mjerom kojom opraštamo, oprost ćemo dobiti.
Jer, bližnji naš zove za Rukama nade glasom duše slomljene
Što čežnja k Bogu mu je ime...
Od drugih nemojmo ništa unaprijed očekivati.
Ne kritizirajmo, niti sudimo!
Imajmo milosrđa,
Učeći udarce ovoga svijeta primati kristolikim strpljenjem,
Ustrajnom poniznošću, na slavu Božju!
Tako ćemo i u slabosti,
Duhom Svetim potpomognuti, jakima biti!
U Božju se Providnost pouzdajmo,
Jer Isus nam je Prijatelj vječni,
I od brata vjerniji!
Amen.
DANAS JE LIJEP DAN!
Niska osunčanih bisera na zvončiću cvijeta poslije kiše,
Nedjeljna misa pred početkom.
Robert Dudnik, dipl. iur.
Post je objavljen 01.08.2006. u 19:13 sati.