Bez cilja, bijaše mi svejedno kojim putem krenuti. Lijevo, desno… Za mene strane nisu imale apsolutno nikakvo značenje. Ni na jednoj od njih nisam mogla naći išta vrijedno, išta što bi me moglo ispuniti nadom ili barem na trenutak usrećiti. Kad bih barem mogla biti tako mirna kao sve oko mene… Magla se spustila do poda i ostajala je tu, ne pokazujući nikakvu namjeru da skoro ode. Kao što sam rekla, bila je toliko gusta i teška da se činila poput kiše. A u školi su nas učili da magla nije padalina… Još jedna laž.
Vjetar se primirio. Više nije bio toliko glasan. Kao da je slutio da se nešto loše sprema i pobjegao u strahu. Ili jednostavno nije bilo šupljina u koje bi se mogao uvući i zavijati. U hladnoj noći, karakterističnoj za kasnu jesen, noći ispunjenoj zvukovima pucketanja i škripanja smrznutog lišća pod mojim koracima, sve bijaše zaodjenuto sveopćom tišinom. Svjetlo se uopće nije naziralo. S jedne strane, ne znam točno koje, bila su svjetla grada, no velika šuma me dijelila od njih.
Nigdje ničega.
Nekoć me bilo strah hodati šumom, osobito noću. Bojala sam se, uvjerena da pod korijenjem žive čudovišta koja izlaze noću, da drveće oživljava pod Mjesečevim svjetlom te da granje postaje poput koščatih ruku smrtonosnog dodira. Da dobiva strašan izraz lica i bez milosti uzima nešto što mu ne pripada.
Često sam sanjala kako me netko proganja šumom. Tražim nekoga, ne znam koga. Nigdje ga ne pronalazim. Istodobno bježim pred nečim, a ne znam pred čim. Želim trčati brže, ali ne mogu. Ne želim otići bez onoga što tražim. Odjevena u bijele dronjke, bosih nogu, bježim sve dalje i pritom zalazim u šumu sve dublje. Postaje sve mračnije, drveće postaje sve gušće. Više uopće ne vidim nebo. Kroz suze u očima jer ne mogu pronaći to što želim, nazirem velike gljive čudnih oblika i boja. Ne znam jesu li otrovne, ali bojim se da će mi nauditi. Nastojim ih izbjegavati… Postaje tako mračno kao da se već spustila noć, a ja i dalje u šikari toliko gustoj da ne mogu neometano proći. Zalijećem se u trnje, lamatajući rukama ne bih li lakše prošla. Jedino što dobivam je krv na rukama. Vidim kako mi dronjci postaju krvavi. Ne obazirem se na bol. Iz nekog grma ispred mene iskače vuk sablasno plavih očiju, kojeg se užasno preplašim, čak toliko da stanem. Bojim se da će me rastrgati. No, vuk mi ne želi ništa, nego mi se jednostavno miče s puta. Panično se okrećem i iako ne vidim ništa, znam da me proganja. Nastavljam trčati dalje, umorna i iscrpljena. Ne znam kako, ali odjednom se nalazim u dubokom klancu usred kojeg teče mračna rijeka. Ne poznajem to mjesto, ali znam da nema izlaza. Lišće ne može podnijeti jaku kišu. Popušta pod njom i propušta je, dopustivši joj na taj način da ispere moju krv i suze. Padam na koljena i plačem, znajući da je ono što sam pokušavala spasiti nestalo. Izgubljeno. Mrtvo. Čujem jeku. Govori mi da još nije gotovo, da mogu učiniti još nešto. Jeka oživljava sablasno drvo koje me potom pokušava dohvatiti i progutati. Dižem se s tla i bezglavo trčim u nepoznatom smjeru. Od kiše ne vidim kuda točno, no nekako znam da idem u pravom smjeru. Više nisam u klancu, već na cesti. Drvetu se pridružuje i čudovište od dva i pol metra u obliku mumije, a ja pokušavam pobjeći i dostići ono ispred mene, ono što tražim, iako još uvijek ne znam što je, tko je… Opet želim trčati brže i opet ne mogu. Uz vrisak, pružam ruku i onda se poskliznem. Padam na asfalt i… to je to.
Tada se budim. Svaki put kad sam sanjala taj san, probudila bih se na tom dijelu. Uvijek. Nikad nisam izdržala toliko dugo da bih saznala što se na kraju dogodi. Pobjegnem li? Spasim li to što volim? Pronađem li to? Ne znam… Znam jedino da sam to prvi put sanjala s 10 godina i da se otada taj san ponovio kojih osam puta, što je iznimno puno ako se uzme u obzir da nijednom nisam istu stvar sanjala više puta. Svi snovi dolaze i prolaze, ali ovaj ostaje. Oduvijek je uz mene i uvijek me jednako plaši, uvijek ga osjećam jednako stvarno, toliko stvarno da zaista osjećam pomahnitale otkucaje srca dok jedva dižem olovno teške noge od poda, da zaista osjećam kako krvarim.
Kad god bih se probudila nakon tog sna, nada mnom bi lebdio oblak straha. Dosad nisam otkrila njegovo značenje, ali djelovao je na mene na način da sam se bojala gubljenja razuma ukoliko se nađem sama noću u šumi.
Kada bih trebala birati čega ću se najprije odreći – da li imena, suosjećanja, izgleda, prošlosti… Ma bilo čega, razum bih ostavila do zadnjega. Razum sam kod sebe nekad najviše cijenila. Činio me osobom kakva sam bila. Sada se više ne bojim šume. Valjda zato jer nemam razuma za izgubiti.
Post je objavljen 01.08.2006. u 13:32 sati.