tek u nekim momentima shvaćam koliko je život sranje... sranje u kojm govna vladaju i preplavila su svaki kutak, bio on mračan, svijetao ili potpuno bezbojan, bezličan... trenuci u kojima se čovjek gubi, a riječi ne nalaze put prema izlasku iz dubine "onoga tamo" koje ne smijemo slučajno nazvati dušom zbog imaginarne izopčenosti... jer svaki udarac ostavlja trag... dosta mi je patetičnosti u svakom pogledu, neka se zna, ali ovo šta se danas događa... teško može zaobići osobu punu entuzijazma... imala sam ga i ja, i previše, ona prokleta "nada u bolje sutra"... svakim pomakom iščekujem, osluškujem, no neke osobe, bića ili sile na vrhu hijerarhije opiru se tome žestinom koju je teško zamisliti... više lica osobe ne moraju ujedno značiti i prevrtljivost, možda ona postoje zbog preživljavanja... dosta stvari mi u životu služi kao ispušni ventil, u njih mogu ubrojiti i ovaj blog, ali nameću se ljigava pitanja koja sama daju odgovor... ne znam koga mi je više žao - sebe koja gledam na ovaj svijet i uzaludno pokušavam nešto promijeniti, unijeti tračak nade ili onih koji kroje ovu parodiju... više ništa nikome nije sveto... prostituiraju svoja tijela, razmišljanja, djela i glazbu šta me najviše ljuti... toliko je ograničenosti, stereotipa da mi se živo povraća... a oni koji žele biti drugačiji zapravo tonu u istu glupost jer ih je sve više... nitko ne cijeni tuđa mišljenja, a kamoli ih prihvaća... o nekoj pomoći ne želim ni govorit... sad shvaćam... stvoreni smo da bismo egzistirali... a ja se tomu odupirem... i to je razlog moje neobjašnjive boli.
Post je objavljen 31.07.2006. u 00:34 sati.