Marketing
Sve je premalo
Stvarno je bilo krajnje vrijeme da napišem novi post…Priznajem sama sebi da sam se zalijepila za naslonjač malo previše, ali hej s ovim temperaturama to nije ništa čudno, pogotovo ako uzmemo u obzir da se kupam u vlastitim sokovima zbog nekoliko kratkih udaraca po tipkovnici. Stoga mi je zadnjih dana izrazito zamorno mrdnuti bilo kojim dijelom tijela, ali, ne biste vjerovali, bilo je situacija u kojima mi je zato mozak bio čak i hiperaktivan, te me tjerao da razmišljam. Nije bilo tako teško, samo su misli bile jako crne. Uglavnom sam se neprestano podsjećala kako je mjesec srpanj na zalasku i kako će kolovoz proći brzinom munje, a kao svog nasljednika ostaviti rujan. Dalje ne želim o tome…
No, ipak takav me razvoj događaja ili bolje rečeno mjeseca u godini, dovodi do još tužnijih zaključaka:
1. Ja ovog ljeta nisam uradila ništa hvale vrijedno.
2. Ja ovog ljeta neću uraditi ništa hvale vrijedno.
3. Ja ne znam što bih mogla učiniti, a da to bude hvale vrijedno.
4. Ja ne znam ako znam što želim.
Tu me počela hvatati lagana zavist prema svim onima koji su sigurni u svoja djela, u ono što čine, u ono što žele. Mene je, nasuprot takvim ljudima, lako pokolebati, iako samu sebe uvjeravam kako ja imam svoje ciljeve i želje, što se nadam nije daleko od istine, ali još uvijek nisam sigurna u to. Zvuči zbunjujuće i meni, a, pretpostavljam, još i više bilo kome od vas koji ste ovo pročitali. To se klupko misli nije zaplelo od ničega, to je logičan, očekivani slijed događaja, događaja koji ne pogađaju samo mene, već, sa sigurnošću mogu reći i ostatak čovječanstva. Na kraju krajeva, svi smo se rodili sa dvije ruke i dvije noge, neki i zdravim razumom, a nakon te slučajnosti zašto ne bismo imali i osobnosti sličnih karakteristika?
Naime, opće je poznata stvar da ljudi žele. Grubo gledano, žele jesti, žele biti popularni, žele biti u sretnoj ljubavnoj vezi, žele biti bogati, žele biti pametni, žele drukčije izgledati. Ali što ako izdvojimo jednu od ovih potreba i promatramo je pod povećalom? Npr. Jedna cura kojoj sudbina nije podarila izrazite financijske mogućnosti i koja godinu za godinom nosi iznošenu odjeću starije sestre duže vremena priželjkuje par vlastitih cipela, a nepunih 5 minuta pošto ga dobiva, ispunjena želja ustupit će mjesto nekoj novoj i svježoj, a možda i skupljoj.
Možemo i ujediniti dvije do tri potrebi i uvidjeti još više sličnosti sa stvarnošću. Primjerice, cura prosječnog izgleda, popularnosti, sposobnosti i imućnosti, jednostavna cura iz susjedstva u kojoj bismo se svi mogli pronaći očajnički želi osvojiti srce jednog dečka i najdublje je uvjerena kako je to jedino što želi, toliko duboko da «zna» kako mjesecima joj ništa drugo neće biti toliko važno, ako se njezina želja ostvari. Znamo što će se desiti…ako se dečko zagleda u nju, brzinom svijetla će joj sljedeća osnovna misao postati novi mobitel, a ako ne mobitel će dugo biti u sjeni, nečeg mnogo važnijeg.
Sve su to banalni primjeri, možda i glupi za opisivanje, ali smisao ostaje jasan. Ako se vi niste našli nikad u sličnoj situaciji, skidam kapu, jer ja dobro znam kakav je osjećaj rastrganosti između pretvaranja zadovoljstva zbog ostvarenog cilja i očajničkim posezanjem za oruđem koji će mi pokazati put do ispunjenja «želje mog života».
Eto, baš sam tako pred nekoliko dana poželjela biti prisutna u Motovunu prvog dana aktualnog filmskog festivala, zajedno sa Ines i Inom i uvjerila sam samu sebe da će mi jedna večer prisustva na toj manifestaciji biti dovoljna. Ali, dođoh, vidjeh i zaželih još. Svi ti ljudi, ta atmosfera, gužva…jednostavno se nikome ne može ne svidjeti. Izrazit je dojam (a ujedno i jedini negativni) na mene ostavila vožnja skučenim autobusom od podnožja brežuljka do centra zbivanja, a tijekom koje se nisam osjećala ništa bolje od konzervirane tune.
Nevolju je donekle uspijevala umanjiti činjenica kako ja nisam jedina koja se osjeća prerađeno i zapakirano. Mislit ćete da pretjerujem, ali vjerujte mi na riječ: Miris mog parfema je bio prerađen u nešto što se parfemom ne bi moglo nazvati i u to prostoru koji zaudara na klaustrofobiju. No, moja želja da festival posjetim barem još jednom u ovom kratkom razdoblju njegova trajanja svjedoči o zabavnim trenucima koje sam ondje provela. Posebno sam zadovoljstvo osjetila kada sam srela nekolicinu dragih osoba koje su mi zaista nedostajale od kraja školske godine: Ninu, Martinu, Petru i Luciju.
Kako je ostao još samo jedan ovogodišnji festivalski dan u Motovunu, a moji planovi nimalo ne mirišu na to da ću se te večeri prošetati motovunskim zidinama, moja će želja (koja da se ostvari ne bi stvorila plodno tlo za razvitak novih priželjkivanja) ostati samo to što je- želja.
Post je objavljen 27.07.2006. u 23:18 sati.