Uvijek sam želio biti netko drugi. Cijeli život sam sanjao tuđe snove, tuđa lica. Onako usamljen među gomilom lopoča prolijevao sam vodene kapi zamišljajući njene riječne oči, kako u njima živi sjaj koji toliko žarko želio sam dohvatiti usnama.
Sjećam se...
Imao sam krila tada. Oh, kako sam volio letjeti i zamišljati dolje kako cvjetam. Ponirao bih u smrtnoj igri hvatajući posljednje odbljeske Sunca na riječnim grudima, utapajući svoje tijelo prvim odbljescima Mjesečevih niti. I znao sam da jedne noći zaplesati ću posljednji put među onim lopočima što bili su dom moje unaprijed odigrane farse. Znao sam da predati ću svoje krhko tijelo virovima njenih nježnih pora. Razlomljen svakim dodirom strujanja, osluškujući vrelinu noti svojih davno slomljenih krila.
Morao sam napustiti te u ovome svijetu, isto kao što i ti si nekad davno izblijedila u mojim mislima. Kad hrabro si zakoračila i nestala u kiši. Olujno nebo ispratilo te svojim crnim slutnjama, dodirima sjena. Sjećaš li se te noći? Te noći kada sam i ja prestao živjeti. Ironično zar ne, ali i dalje sam udisao jednakim nadimanjem grudi. Jednakim, a opet drugačijim.
Da, morao sam...
Procvjetati u smrti svoga tijela razbijen hridima riječnih sprudova.
Možda me jednog dana pronađeš u cvijetu lopoča onako kako sam ja tebe pronalazio ispijenim riječima ljubavi.
I povremeno rijeka će me vratiti nježnim rukama, pogledu tišine koje razumije. Paru oka što posljedni put ukrasti će jecaje utkane svileno bijelim laticama moje duše.
Zastani i oslušni moju priču o izgubljenom letu. Priču o krilima vilin cvijeta što su iznad svega samo, željela letjeti.
Smrt u snovima vilinskog leta...
***
Sama...
Učahurena nagriženim koprenama noći
Ne bježiš od okrutnih pogleda,
Lažnih nemilosrdnih dodira sjena...
Ostaješ...
Zarinutog žalca njihovih sisaljki
Kap po kap, topljena isparinama,
Suzna princeza besciljnih lutanja...
Dolaziš...
Kovitlaš pustinjama tuđe vječnosti
Oteta snježnim grudima majčinih šapata,
Porculanska lutka ukradene prošlosti...
Ogoljena...
Dok teku razbijene o stijene tvoje nemoći
Otpijaš laž divljih, hladnih usana
Zvukom slomljenih, kristalnih čaša...
U jecaju izgubljenih želja...
Sama ostaješ...
Dolaziš...
Ogoljena...
Ti...
Korištena slika djelo autorice Maje Homen
Post je objavljen 27.07.2006. u 20:17 sati.