Kad me pitaš kako sam
Reći ću: nikad bolje
Nasmješiti ću se,
Visoko dignuti glavu
Vidjeti ćeš da sam jaka
Da te mogu preboljeti
I mogu živjeti bez tebe….
a kada dođeš s njom
Zaželjeti ću vam sreću
Jer ja to mogu
Ja te mogu preboljeti
Velika sam ja curica
Moje srce bit će santa leda
Bit ću jaka pred tobom
Neću popustiti
Stegnut ću srce
S ponosom otići…
A kad se udaljim od tebe
Slomit ću se…
Sjest ću na naše staro mjesto
I pustiti srce da pukne
Neka se sada otvore stare rane
Sada me ne vidiš
Sada mogu biti slaba
Isplakat ću rijeku suza
I vrištati iz sveg glasa
Olakšati si dušu
Od svuda sjećanja naviru
I odzvanjaju tvoje riječi
Slomio si me
napravo budalu od mene
a bila bi sve što želiš
Da budem opet tvoja
I kad isplačem i zadnju suzu
I tuga me ostavi na miru
Obrisat ću suze sa lica
Popraviti šminku
Nabaciti osmjeh
Vratiti se starom društvu
I opet biti ona ista
Jaka…
I neslomljiva
i tako.... svijet ide dalje... kao da nikad ništa nije bilo...
i dalje vrijeme ide....i sati prolaze... i ljudi se ne osvrću...
nikoga i dalje nije briga...
Znate onaj osjećaj, kada se želite nekome povjeriti,
olakšati dušu, istresti to iz sebe...
a riječi neće izaći, nemožete naći niti jedan način da opišete tu bol...
tako se ja sad osjećam...
i tako ... vrijeme i dalje teče.... kao da ništa nije bilo....
Jeste li ikada doživjeli onaj jedan savršeni trenutak, i poželjeli
da vrijeme stane... i da trenutak postane vječnost, i da se utopiš u vječnosti....
tako se ja osjećam kad sam s njim....
i tako.. sekunda za sekundom, minuta za minutom otkucava a ništa se ne mjenja
U zadnje vrijeme poželim otići u neku šumu i vrisnuti iz sveg glasa....
iskaliti se na nekom drvetu.... ubiti boga u njemu....
a šta ćeš... nema šume u blizini!!!
Idem lijepi moji.... budite mi dobri... ŠEVILI....
Post je objavljen 19.07.2006. u 22:22 sati.