Neki je rabin kazao: «Svaki je čovjek pozvan nečime pridonijeti savršenosti svijeta. Svatko treba svijet. Ali ima ljudi koji samo sjede u svojim sobicama i uče, a ne izlaze iz kuće da bi razgovarali s drugima. Stoga se nazivaju lošima. Kada bi razgovarali s drugima, ispunili bi nešto od onoga što je njima namijenjeno. A to znači: Ne budi loš prema samome sebi, što će reći: da samuješ, a ne izlaziš k ljudima. Ne budi loš po usamljenosti.»
Postoji dobra samoća koja nas osposobljava za zajedništvo. Ali postoji i ona loša samoća koja nas izolira. U njoj se zatvaramo i tako ne dajemo svoga doprinosa što ga ljudska zajednica od nas očekuje, da na posve osoban način oplodimo život zajedništva i na nama svojstven način unesemo u ovaj svijet nešto od punine Božje.
Anselm Grün: 50 anđela za godinu (Anđeo zajedništva)
Ovo je odlomak iz teksta koji govori o zajedništvu. Ipak, izbrisala sam naslov Zajedništvo i stavila ovaj, jer mi se činio prikladnijim za ono što želim reći. U djetinjstvu i mladosti često sam mislila da želim biti sama. Pobjeći od društva u nekakvu šumu i živjeti pustinjačkim životom. Nisam bila svjesna da se te želje rađaju u sigurnosti i zaštićenosti roditeljskog doma, u velikim i toplim gradskim zajednicama, kolikogod okrutne one ponekad bile. Bila sam povučena i nedruštvena i teško mi je padalo ponašanje pojedinaca u školi ili u parku koji su otkrili moju osjetljivost i s užitkom se iživljavali. Neću reći da sam bila zlostavljana, čini mi se to prejakim izrazom, ali nisam bila osobito sretna među vršnjacima i umjesto da nešto napravim sa sobom povlačila sam se. Srećom, vrijeme povlačenja upotrijebila sam na najbolji mogući način, za čitanje, učenje, razmišljanje, maštanje, a u obitelji sam bila zaštićena i zajedno smo provodili mnoge lijepe trenutke u prirodi i s rođacima. Nisu to bila loša vremena, iako se ne bih rado onamo vratila. Kad sam shvatila u čemu je problem počela sam se mijenjati, polako ali sigurno, godinama. Umjesto loše samoće imala sam sreće i našla se u onoj drugoj, gdje sam svoja iskustva mogla dijeliti najprije u užem obiteljskom krugu, a kasnije u sve širem i širem, pa i ovo druženje na blogu na poseban način širi moje perspektive i veseli me.
Neobično je što se zapravo iznutra nisam promijenila. Osjećam unutarnji otpor, kao neku mučninu kad krenem u upoznavanje novih ljudi. Ali to me ni na trenutak neće usporiti ili čak zaustaviti u namjeri. Moj korak se uspori i osjećam lagano ubrzanje otkucaja srca kad se nađem pred skupinom ljudi na nekom seminaru ili drugom druženju. Ali nikad se neću okrenuti i pobjeći. Naoružana smiješkom upadam u središte zbivanja i znam da se ništa strašno neće dogoditi. Najvjerojatnije ću kroz ista vrata izaći sretna i zadovoljna kad događanje završi. Uvijek ću prepoznati ljude koji su kao ja – lažni ekstroverti, prilagođeni vremenu u kojem živimo. Oni pravi ekstroverti ne osjećaju tu početnu ili trajnu nelagodu zbog društvenih kontakata, nego u njima uživaju i traže ih što više.
Svi smo došli na svijet takvi kakvi jesmo i svi imamo neko poslanje, veliko ili malo. No izvršiti ga možemo samo u zajedništvu s drugima. Čak i pustinjaci. Oni u osami njeguju svoje zajedništvo s Bogom i kroz to pomažu ljudima. Često čujemo u pričama i u životu kako u trenucima nevolje ljudi traže pomoć od upravo takvih, fizički usamljenih ljudi. Naprotiv samotnjak koji se zatvorio u osamu iz mržnje i ozlojeđenosti nikome nije potreban, on nije u stanju riješiti ni svoje probleme, on je u lošoj samoći.
Sad je vrijeme odmora, možemo se malo povući, na nekoliko sati, dana ili tjedana, da napunimo baterije. Onda se vratimo i budimo ono što jesmo. Radimo ono što radimo, na najbolji mogući način. U tome je sva tajna!
Post je objavljen 18.07.2006. u 16:10 sati.