Evo da se i jakonacno javim. I to sa zaista dobrim vijestima ovog puta. Napocetku se zelim ispricati zbog ovako dugog razmaka izmedu postova, ali oni koji takoder uzivaju na moru ce me shvatiti.
A sada da nastavim sa bitnijim stvarima, meni puno bitnijim.
Sjedila sam prije par dana u stanu, slusala muziku i pisala dnevnik. Nedostajao mi je. Uzasno mi je nedostajao. Cijelo sam se vrijeme pitala kako bi izgledalo kada bi ipak dosao ili, ako nista drugo, kako bi bilo da imam samo neki znak da me se jos uvijek sjeca, da misli na mene bar ponekad. I tako izgubljena u svojim mislima primijetim da sam dobila poruku. Uvjerena da mi frendica javlja kada se nalayimo, nisam nista ocekivala. Pogledam tko ju je poslao i zanijemim. NJEOVA poruka. Nisam mogla vjerovati... Cinilo se predobro da bi bilo istinito.Odmah nakon usljedio je smijeh. Onaj pravi, iskreni, onakav kakvog je samo on mogao izazvati. Koliko se dugo nisam tako smijala.
Odlucilasam ga nazvati kud puklo da puklo. I jesam, vec sljedeceg dana. Bio je dug razgovor. Iskren. Nakon toliko vremena. Nakon toliko suza i boli.
O cemu smo razgovarali zelim zadrzati za sebe. Ali shvatio je. Znam da je shvatio. Samo cu jednu njegovu recenicu zapisati- zelim te u svom zivotu jer sumnjam da cu ikada vise pronaci nekoga kao ti.
Svi su mi govorili da ga pustim, da ga zaboravim, da nije vrijedno, ali nisam mogla. Uvijek sam se drzala za onu posljednju nit nade, za svoje osjecaje, za ono sto sam pronasla u njemu.
Svi koji su znali pricu su bili uz mene, ali mi nisu vjerovali kada sam rekla da ce se prije ili kasnije vratiti. Ali ja sam to znala, osjecala, i bila sam upravu.
Rekao je da ce se on meni prvi javiti, kada bude spreman nakon svega sto muse u zivotu dogadalo svo ovo vrijeme. Mozda to nece biti danas, mozda nece biti sutra. Mozda ce opet trebati godina dana, ali znam da ce se javiti. Javit ce se kada shvati da ga nitko nikada nece toliko voljeti. Moze pretrayiti cijeli svijet uzduz i poprijeko,ali mu mogu obecati da ce na samom kraju svega stajati pred mojim licem. I onda neka mi netko kaze da andeli ne postoje.
Pusa svima.
...Potrebna je jedna minuta da uocimo osobu koja je posebna, jedan sat da je pocnemo cijeniti, jedan dan da ju zavolimo, ali poslije cijeli zivot da ju zaboravimo...
Post je objavljen 17.07.2006. u 19:55 sati.