Od svih teških stvari u životu...od svih boli, patnji...razočaranja...najteže je shvatiti njihov smisao! Najteže je shvatiti razlog...
Ponekad je nemoguće otrgnuti se od svojih snova...snova toliko dalekih i nedostižnih...Snova koji nas mogu ugušiti...koji nam ne daju naprijed...koji streme budućnosti...a sve nas više vuku u prošlost...
Svijet je okrutno mjesto...a život okrutna igra...
Igra u kojoj nas svaka nova pobjeda izdiže iz mraka svakodnevnih razočaranja...koja nam daje polet, nadu i novu snagu...i koja nas svaki put iznova i iznova ruši u dublji i teži očaj...
Očaj saznanja da je svaka od tih malih pobjeda samo način da nas jos teže i okrutnije gurne u teški svijet realnosti! Svijet u kojem stvari nisu onakve kakvima bi željeli da budu...
Bajke ne postoje...Iako još želim vjerovati u njih...
Živim u svijetu od sapunice...i još uvijek ne želim razumjeti...ne želim prihvatiti okrutne činjenice života! Ponekad nema drugog načina nego...čekati...
A čekanje mrzim više od svega...
Propuštene prilike...propušteno vrijeme...propušteni iznimno dragocjeni trenuci...s iznimno dragim i posebnim osobama...koje nam izmiču...i koje moramo pustiti...koliko god to teško bilo...
A vrijeme...vrijeme je neprijatelj...i vrijeme je saveznik...
Ovisno o tome kako ga iskoristimo...
Živim u strahu...u strahu od propuštenih prilika...
Ne bojim se izazova...
Jer svaki je propušteni izazov propuštena prilika...
I volim život...
Koliko god on težak i okrutan bio! Ne igraj igru ako nisi spreman ponekad izgubiti...
Porazi i pobjede...u omjeru koji nam može biti mrzak...ali nikada nam neće biti previše...ne onoliko koliko ne bi mogli podnijeti...
Znam iz iskustva...
Jer moje je srce toliko puta boljelo, toliko se puta i teško lomilo...ali...još uvijek je tu, još uvijek u meni...kuca...i znam da je tu...
Osjecam ga...jer boli i sada...i boli sve jače...ovaj puta kronično...
Ali tako znam da sam živa...I dok sam živa neću se prestati nadati...
I nikada neću bježati...
Svakoga dana upijat ću nove zrake izlazećeg sunca...puniti baterije pozitivnih vibracija...i u trenucima poput ovoga sada...izvlačiti te dragocjene čestice sunčeve prašine...I sjajem duginih boja u očima...bosa ću trčati livadama...i uz more...i ispod mjeseca...
Život...akcija...izazov...ljubav...i nada...Nada u ispunjenje snova...
Jer želim vjerovati!!!
I vjerovat ću...vjerovat ću...dok sam živa...
A srce...ono neće puknuti...izdržat će...Liječit ću ga česticama sunčeve prašine...I malim...jednostavnim...dragocjenim...prekrasnim životnim sitnicama...i blagim riječima...riječima potpore dragih...
Budite moji saveznici...
Post je objavljen 14.07.2006. u 18:06 sati.