Parkirao sam ispred ulaza u zgradu i spremam se izaći iz vozila. Vidim susjeda s petog kata; umirovljenika, kojem je nedavno preminula supruga, kako stoji ispred ulaza; gleda me i čeka da izađem, pa da nas dvojica po običaju razmijenimo misli u kratkom susjedskom razgovoru. Činimo to već godinama.
- Dobar dan!- kažem ja susjedu.
- Bog daj! - on će na to meni.
- Evo mene,- kažem, - sletio sam na zvijezdu što se Zemlja zove, izlazim iz svog svemirskog broda i pozdravljam drugog svemirca!
- Svi smo mi samo svemirci i ništa više! - kaže trezveni osamdesetogodišnjak, smiješeći se, a plave mu oči svjetlucaju iza debljih stakala naočala.
-Slažem se dragi Ivane,- kažem opet ja,- prvo smo svemirci, pa onda sve drugo što po redu ide!
- Oooo, dobar dan momci! - čujemo nas dvojica odjednom glas našeg susjeda što stanuje u stanu pored Ivanovog, a silazi stubama i nosi kantu punu kućnog otpada u suterensku prostoriju za odlaganje istog. Ovaj susjed je malo stariji od Ivana i njegovo ukupno držanje nije ni izbliza tako dobro kao Ivanovo.
- Ti meni Vujadine danas izgledaš kao maneken!- reče Ivan srdačno i u šaljivom tonu, a Vujo će njemu: - A što ću ja moj Ivane, moram pratiti modu! To je sve po uzoru na tebe!
Gledam dvojicu svojih susjeda - umirovljenika, kako su u stvari sirotinjski odjeveni, a ni ja Boga mi ne odskačem posebno što se toga tiče, pa kažem:
- Ah, što ćemo dragi moji momci, pa u ovom našem vremenu baš je zgodno biti moderno odjeven kao što smo mi.
Vujo mi ne odgovara ništa, nego odlazi i nosi isprazniti svoju kantu s otpadom, a Ivan me upita:
-Misliš li ti Vedrane da je on sada razumio ovo što si rekao?
-Mislim da je, zašto ne bi razumio?- odgovaram ja.
-Ma, hajde bježi! Znaš li ti tko je on? On je tip: dupe - glava, sarma -muda!-kaže meni Ivan.
Sliježem ramenima i odgovaram Ivanu kako se ne bih usudio tako nešto tvrditi, a on odmahuje rukom i opraštajući se od mene, uljudno pozdravlja za ovaj put, odlazeći u smjeru boćališta. Ulazim nešto kasnije u naš stan na šestom katu, smijuljim se netom doživljenoj situaciji i odmah sve ispričam mlađem sinu i supruzi. Njih dvoje se smiju mojoj priči, a supruga ispaljuje ko iz topa: - Pa sarma još može biti i dobra!
Nakon toga, hvatam se uzalud za kuhinjska vrata, jer ipak padam na pod od smijeha zbog njenog simpatičnog, dragog i meni u tom trenutku toliko smiješnog komentara.
Post je objavljen 12.07.2006. u 15:44 sati.