ja sam gotovo nevjerovatni proizvođač pvc otpada. više se i ne sjećam kada sam poslijednji put kupio nešto u staklenoj ambalaži. ni pivo. a tek pvc vrečice.
žute s crvenim ručkicama, crvene sa žutim ručkicama, zelene s crvenim ručkicama, crvene s bijelim ručkicama, bijele bez ručkica…
s logom trgovine, s prikrivenim logotipom trgovine, bez loga trgovine…
jednobojne, dvobojne, trobojne, šarene…
jučer je Moje Svjetlo U Tmini napravila inventuru u kutu ''sobe svaštare''. 323 kunića mrtvog kapitala u najlonskim vrečicama. i tu očigledno nije kraj. jednostavno nemam naviku krenuti u trgovinu s vrečicom u ruci. *ebiga. lakše mi je iznova kupiti novu.
ista je inventura pokazala da u onoj gomili postoji i 48,50 kuna u povratnoj pvc i limenoj ambalaži. velika je to ''soba svaštara''.
- hajde da vratimo tu ambalažu i za lovu kupimo ono što ti treba. savjetovala me Moja Svjetlost U Tmini.
kud baš sad. kud baš danas. nije da imam nekog prećeg posla. jednostavno mi se neda po toj sparini vuči silne boce i bočice po raznim trgovinama (jer trgovine primaju samo 10 boca po osobi. ma nemoj. po kojem to zakonu…) i mijenjati to za kešovinu. i onda se još s onim ogromnim kolicima tumarati kroz redove polica. kao da prolazim ulicama New Yorka. a kad se muškarcu nešto ne radi. kakav pms. ma to je samo kišna kap u majci svih oluja.
- ajmo u Kaufland. tamo možeš vratiti sve odjednom i za tu lovu kupiti robu. daj da napunimo frižider. bila je uporna Moja Svjetlost U Tmini.
frižider? a da tako se zove ona velika, bijela, hladna i prazna naprava u kojoj ponekad svoje utočište pronalazi boca kole i poneko pivo u limenci.
trebao sam tada jednostavno reći ''ne mogu danas'', trebao sam slagati ''otići ćemo sutra'', trebao sam priznati ''neću!'', ali...
utovaram ambalažu u gepek. sunce mi cucla mozak kroz transfuzijsku iglu. auto kao krušna peć, zrak vreo i suh. majica mi se kao hanzaplast lijepi za leđa. pola sata vožnje kroz gradsku gužvu i istovar ambalaže. Dama Od Plastike samo je pogledala u moju ''robu'' i zatresla glavom lijevo-desno tako da sam čuo pucketanje hrskavice vratnih kralježaka.
- žao mi je, samo 10 boca po osobi...
- od kada, pa zadnji put sam predao isto toliko. ne trebam lovu, kupit ću robu kod vas...
- žao mi je. pitajte šefa pa ako odobri...
a šef me odmjerio od glave do pete.
- žao mi je... znate to je zbog švreca...
ja ti izgledam kao švercer? matrer ti... pa nisi valjda mislio da ću pretovarati silne boce u misnom ruhu. u Versačijevom odijelu, pederu...
- gospodine, ne trebamo novac, kupit ćemo robu za najmanje 300 kuna... pokušavala je s uvjeravanjem Moja Svjetlost U Tmini...
ja švercer? ja švarcer!? brabonjku šefovski... a i ta Mala... što se koji k*rac upušta u razgovore s tom amorfnom nakupinom. ma ko je on da ga moli za pišljivu pedeseticu.
- ajmo, Mala, idemo! povukao sam za ruku Moje Svjetlo U Tmini i puna kolica pvc odpada izgurao na parkiralište. topli mi je zrak, kao u drajkukeru, kružio oko glave, asfalt se topio pod nogama, a u meni je kuhalo kao u ekspers loncu. samo je trebalo da netko dotakne ventil.
- i što ćemo sad? pitala me zbunjeno Moja Svjetlost U Tmini. da odemo u Billu?
- a da odemo u pi*** materinu!?
- nećeš valjda sad sve to vratit kući?
- ne, no ti ćeš!
- daj, ne budi blesav…
e, tu sam te čekao. još mi je samo trebalo tvoje pametovanje. svađa je kao grudanje na sniježnoj padini. nikad ne znaš u kakvu će se lavinu pretvoriti bačena gruda. još sam se nekako i suzdržavao na prepunom parkiralištu, a onda sam jednostavno pukao u autu. prvu sam grudu bacio na Damu Od Plastike, Šefa je već pogodila glava od snjegovića, a na Moje se Svjetlo U Tmini stuštila prava lavina riječi koje nebih ovdje ponavljao. samo je šutila i gledala u cestu. barem neko pametan u tom autu luđaka. dovezao sam je pred Billu.
- evo ti kad hoćeš. idi i prodaj te 'ebene boce, pokloni ih sirotinji, baci… ma radi s njima što te volja…
izašla je smireno, otišla u Billu i dogovorila se s njihovom Damom Od Plastike. potovarila je boce u kolica i otišla u šoping. a ja sam sjedio u autu i slušao kako Let 3 ''bombardira srbiju i čačak''.
za pola sata Moja je Svjetlost U Tmini obavila šoping. dovoljno dugo da klima u autu ohladi moju usijanu glavu. priznajem, tek sam sad, konačno, u potpunosti shvatio kako se osječao Camusom Mersaulte u onom romanu Stranac. sorry, Profesorice, ona petica iz lektire bila je izgleda nezaslužena.
šutila je cijelim putem. šutila je i kad je istovarila kupljenu robu. šutila je i dok je, zavaljena u trosjed, kroz vlažne oči gledala tv.
a što da sam joj rekao? izvini? ma to joj je jasno. poznaje ona mene.
obukao sam sako, dva gornja zuba presvukao ''zlatom'' s omota mocert kugle, nacrtao brkove onom crnom olovkom (za obrve valjda) i otišao sam u ''sobu svaštaru''. tamo sam u unutrašnjost sakoa povješao kojekakve đinđule (i limenku netom ispijenog piva) i pojavio se pred njom sa širokim ''zlatnim'' osmjehom i razmičući sako nudio izloženu robu. pravi švercer. ma i Levi's bi prodao.
pogledala me začuđeno, malko se nasmijala, krajičkom usana i samo prozborila
- budalo…
i prasnula u smijeh...
Post je objavljen 12.07.2006. u 11:55 sati.