Marketing
Kao ja kad poludiš...
Nisam se zaljubila. Zaludila se jesam, to sigurno, ali ljubav... to ne.
Drma me neka preluda zvjezdana konstelacija - bivši se vraćaju, slučajni navraćaju, željeni izmiču.
Bila sam u Rijeci za vikend, sludila me načisto. Sludila me više nego Zrče u špici sezone.
Vikend je počeo udarnički - krenula sam iz Zg u petak navečer oko devet, a majci sam se na oči ukazala u subotu u dva popodne, s novom frizurom.
Hrpa ljudi i situacija, jedna duga i divlja nevera na autoputu, jedan preeuforični izlazak, jedno utučeno popodne, jedan dugoodgađani razgovor...
Znam, puno pričam - ništa ne govorim, ništa nije jasno. E, nije ni meni u glavi ništa jasno...
Nakraju sam utekla u ponedjeljak i osjetila ogromno olakšanje kad sam sjela u bus. Ekšueli mi je bilo drago što sam radila navečer, napokon neka normalna situacija koju sam mogla koliko-toliko imati pod kontrolom.
Ovaj put, kao nikada prije, osjetila sam svoju promjenu pripadnosti.
Uistinu sam imala osjećaj da se vraćam u Zagreb, da idem kući. Doma. Iako je i to relativno jer se selim u novi stan ovaj vikend, ali stvarno, nakon 6 godina, osjećam da tu pripadam. Tu su moji ljudi, tu je moj život i jedan dogledni dio moje budućnosti.
Uvijek sam voljela Zagreb, uvijek sam željela tu studirati, a sad mu se želim i vraćati.
Nikad nisam razumjela ljude koji dođu u ovaj grad i pljuju po njemu, koji se druže isključivo se svojim "zemljacima", koji svaki dan čitaju svoje lokalne novine i kojima je životna deviza "bolje prvi na selu, nego zadnji u gradu".
Ne ograđujem se ja od svojih korijena kao Nina Morić, i dalje volim Rijeku i sve što me uz nju veže, ali moje je srce dovoljno veliko i za još neka mjesta.
I ljude, ali to je sad druga priča...
Post je objavljen 12.07.2006. u 11:22 sati.