Nakon nekoliko dana poletjela sam u oblake, iznad njih sunce je tako jako bljestalo i ljutilo me sto su prozori aviona tako mali...Osim sto sam zbog tih malih prozora slabo vidjela van jos je bilo i oblacno...A sada cu se nakon sedmog neba spustiti na majku zemlju i objaviti da je hedonizam nesto najljepse na svijetu. Na kaze Dado Topic cak ni bez veze kada kaze da u Makedoniji sunce vjecno sja....prilicno je to topla zemlja, ne samo radi sunca, ljudi su topli. Meni je to bas super! Uf. Zivim kao carica i ne pada mi na pamet da se za nesto zalim. Vrijeme leti, zbilja leti..Neki put imam oslecaj kao da mogu doslovno vidjeti da je vrijeme proletilo kraj mene, kao kad ptica proleti, samo sto bi onda u ovom slucaju, da zaista mogu vidjeti kako vrijeme leti, proletio kraj mene neki sat. Vjerojatno bi to bio onaj starinski sat na zlatnom lancu kojeg su nekada davno gospoda nosili u djepu, a lanac zahaklan na hlace. Takvi satovi mi se bas dopadaju i kad bi letilo vrijeme kraj mene ili uz mene onda bi letio takav sat.
Opet si razmisljam kako oblaci tako mogu mijenjati oblike. Zapravo, ne kako to mogu, nego nacin na koji se ti oblici mijenjaju. To me zadivljuje. Tako su ogromni i grandiozni, a tako nestalni. Tako su predivni i stvarni, a tako lako iscezavajuci. To opet potvrdjuje onu pricu o prolaznosti. O tome kako je sve prolazno. To me neki put jako zalosti i tako bih htjela to prihvatiti, to da je sve prolazno. Ali nekako mi ne ide... Ne mogu prihvatiti da nesto lijepo i cak ljepse nego lijepo moze samo nestati, proci, biti zaboravljeno. A moze! To je valjda povezano sa onom relacijom o ravnotezi. Mislim, na primjer, mora biti zlo ako postoji dobro, jer mora biti ravnoteza izmedju razaranja i stvaranja. Jer ako ima previse stvaranja dojde do prenapucenosti (bilo cega), a ako ima previse razaranja onda bi s vremenom sve nestalo. Zato bi bilo dobro da prihvatim cinjenicu prolaznosti i da uzivam u ljepoti svaki put kad se vinem u oblake. Tijelom ili duhom, potpuno nebitno
Post je objavljen 11.07.2006. u 18:57 sati.