Marketing
BLOGERICA U PARKU!
Evo jednog posta, nad kojim se valja zamisliti. Koliko je dobro biti šutljiva ofca, tek će vrijeme pokazati, a za one junake i junakinje koje dižu svoj glas protiv sveopće nepravde, trenutna surova realnost je ova:
BLOGERICA U PARKU
Dame i gospodo, dragi moji virtualni prijatelji, svi oni koji se osjećate takvima. Većina nas nikada se nije srela u stvarnom svijetu, van ovih izmješanih jedinica i nula, možda tek pokoji ''mail'' u povjerenju, koji nije za svačije podočnjake. Nikada nisam, a i neću, bježala u anonimnost, da bih sakrivajući se iza asocijativnog nadimka, potiho izrazila svoje stavove i mišljenje, čak i u onim trenutcima razmaknutih nogu nisam baš tiha. Uzalud Vam pokušaji ''nick-name''-a, kad postanete preglasni, preopasni, potencijalna opasnost s eventualnom mogučnosti ugrožavanja interesa samoproglašene klase iznad Vas, sjebati će Vas. Bez brige, imaju načina, znaju kako i s čime. Likom i dijelom, hrabrošću budala, nek' mi oproste svi neustrašivi jurišnici, no ta suma blista ispod crte zbrajanja u trenutku čitanja imena vlasničkih listova, razdrljenih prsiju, duboka dekoltea, trčala sam u susret sjajnom sunčanom odbljesku oštrih bajoneta, još mi samo lančić s gimnastičarem nedostaje (op. Mala Plava: gimnastičar – razumjeti će oni koji znaju vic).
Spomenuh povremeno, ovlaš čak (jebote, k'o Krezumica), realno činjenično stanje. Počevši od svog pubertetskog razdoblja izuzetne emotivno-hormonalne senzibilnosti, sise su tad već prilično narasle, pa do danas. Danas, kad svršavam, ne onako kako mislite, tak' sam jučer svršila, dva puta, ovu asfaltnu, neispisanu, periferijsku ''Zločin i kaznu''. Protivno mojoj volji, činili su mi mnoge stvari. Tukli me, prijetili, pod prijetnjom oružjem tjerali na lažne prijave na policiji, gdje mi je policajac s Hrvatskim grbom, bez ustručavanja rekao kako bi me on bacio s četvrtog kata, nestajale su prijeve u ''Palači pravde'', uništavali su mi imovinu...a imla sam samo 16. Pobjegla sam, pobjegla u strahu za vlastiti život, I NE SAMO VLASTITI, živjela u strahu od ''organa reda i mira'', od korumpiranih istražitelja, pravosuđa, podmitljivih socijalnih službi...o, jebo te Dostojevski. Nikada nisam bila u opasnosti od nekih stranih imena, povampirenih osvajača nepoznatog jezika, uvijek i stalno takve stvari čine, oni koji se kroz medije zaklinju u ovu zemlju pod visoko uzdignutim stijegom, oni koji su Vas, a i mene sustavno zlostavljali i zlostavljaju kroz svoje represivne istance dugih naziva. Svratite ponekad, ne brundaj sad', objasniti ću.
''No sikiriki'', neće ovo biti još jedno tužno baljezganje nedosanjanog djevojačkog sna. Od popljuvanih hladnih haustora, glave pune ljubavnih pjesmuljaka, preko deset godina krvave borbe za preživljavanje, vraćam se natrag. Natrag u park, u blizinu svoje mnogobrojne, najbliže imućne rodbine, čije bogatstvo, po mojoj slobodnoj procjeni, doseže nekoliko milijuna eura. Natrag na cestu. Jebi ga, ne ide više. Jako teško bi bilo ispisati sva događanja, zanima li Vas više, tu sam. Tu sam dok me ne odvedu i kazne jer sam živa, ma, smisliti će razlog. U svom sam gradu, na svojoj cesti, a to je kažnjivo. Pucajte kučke agresorske. Zanimljiva priča, možeš jebenu psihološku studiju napravit. Moj park je i Vaš park.
Dođite, na kavicu, samo je ponesite u nečemu, dođite popušiti pokoju, a možete i koji sendvič donjeti.
Šunka u vlastitom soku, mljac. Očekuje Vas puno zanimljivija priča no što možete pretpostaviti, i mi klošari znamo pokoju, s stvarni imenima i prezienima, mjestima i događajima. Zanemarite poznatu hrvatsku solidarnost, boli me kurac.
Napominjem, ovo nije zajebancija. Nalazi se u parku u ulici Crnojezerska, grad Zagreb, općina Susedgrad ( Stenjevac-Gajnice), jako pristupačno mjesto. Očekujem Vas. Brine li Vas, hoću li baš u tom trenutku piškiti iza grma, evo i telefon:
091/162-5480
Navratite, na razgovorčić.
Poštovana moja virtualna obitelji, razumjeti ćete ako Vam na blogu neću moći komentirati Vaše uratke. Vi ste jedino što mi je preostalo, a kako ovo nije zgoda za široko pučko veselje, vjerovatno će pronaći načina da me ušutkaju, imaju mogućnosti, snagu, policiju, sudove, zakone koje za njih ne vrijede.
Bok!
Voli Vas i očekuje Vaša Mala Plava.
P.S. Proširi vijest ''Blogerica u parku''.
Vi ste jedino što mi je preostalo.
VIDI BLOG
Dame i gospodo, dragi moji virtualni prijatelji, svi oni koji se osjećate takvima. Većina nas nikada se nije srela u stvarnom svijetu, van ovih izmješanih jedinica i nula, možda tek pokoji ''mail'' u povjerenju, koji nije za svačije podočnjake. Nikada nisam, a i neću, bježala u anonimnost, da bih sakrivajući se iza asocijativnog nadimka, potiho izrazila svoje stavove i mišljenje, čak i u onim trenutcima razmaknutih nogu nisam baš tiha. Uzalud Vam pokušaji ''nick-name''-a, kad postanete preglasni, preopasni, potencijalna opasnost s eventualnom mogučnosti ugrožavanja interesa samoproglašene klase iznad Vas, sjebati će Vas. Bez brige, imaju načina, znaju kako i s čime. Likom i dijelom, hrabrošću budala, nek' mi oproste svi neustrašivi jurišnici, no ta suma blista ispod crte zbrajanja u trenutku čitanja imena vlasničkih listova, razdrljenih prsiju, duboka dekoltea, trčala sam u susret sjajnom sunčanom odbljesku oštrih bajoneta, još mi samo lančić s gimnastičarem nedostaje (op. Mala Plava: gimnastičar – razumjeti će oni koji znaju vic).Spomenuh povremeno, ovlaš čak (jebote, k'o Krezumica), realno činjenično stanje. Počevši od svog pubertetskog razdoblja izuzetne emotivno-hormonalne senzibilnosti, sise su tad već prilično narasle, pa do danas. Danas, kad svršavam, ne onako kako mislite, tak' sam jučer svršila, dva puta, ovu asfaltnu, neispisanu, periferijsku ''Zločin i kaznu''. Protivno mojoj volji, činili su mi mnoge stvari. Tukli me, prijetili, pod prijetnjom oružjem tjerali na lažne prijave na policiji, gdje mi je policajac s Hrvatskim grbom, bez ustručavanja rekao kako bi me on bacio s četvrtog kata, nestajale su prijeve u ''Palači pravde'', uništavali su mi imovinu...a imla sam samo 16. Pobjegla sam, pobjegla u strahu za vlastiti život, I NE SAMO VLASTITI, živjela u strahu od ''organa reda i mira'', od korumpiranih istražitelja, pravosuđa, podmitljivih socijalnih službi...o, jebo te Dostojevski. Nikada nisam bila u opasnosti od nekih stranih imena, povampirenih osvajača nepoznatog jezika, uvijek i stalno takve stvari čine, oni koji se kroz medije zaklinju u ovu zemlju pod visoko uzdignutim stijegom, oni koji su Vas, a i mene sustavno zlostavljali i zlostavljaju kroz svoje represivne istance dugih naziva. Svratite ponekad, ne brundaj sad', objasniti ću.
''No sikiriki'', neće ovo biti još jedno tužno baljezganje nedosanjanog djevojačkog sna. Od popljuvanih hladnih haustora, glave pune ljubavnih pjesmuljaka, preko deset godina krvave borbe za preživljavanje, vraćam se natrag. Natrag u park, u blizinu svoje mnogobrojne, najbliže imućne rodbine, čije bogatstvo, po mojoj slobodnoj procjeni, doseže nekoliko milijuna eura. Natrag na cestu. Jebi ga, ne ide više. Jako teško bi bilo ispisati sva događanja, zanima li Vas više, tu sam. Tu sam dok me ne odvedu i kazne jer sam živa, ma, smisliti će razlog. U svom sam gradu, na svojoj cesti, a to je kažnjivo. Pucajte kučke agresorske. Zanimljiva priča, možeš jebenu psihološku studiju napravit. Moj park je i Vaš park.
Dođite, na kavicu, samo je ponesite u nečemu, dođite popušiti pokoju, a možete i koji sendvič donjeti.
Šunka u vlastitom soku, mljac. Očekuje Vas puno zanimljivija priča no što možete pretpostaviti, i mi klošari znamo pokoju, s stvarni imenima i prezienima, mjestima i događajima. Zanemarite poznatu hrvatsku solidarnost, boli me kurac.
Napominjem, ovo nije zajebancija. Nalazi se u parku u ulici Crnojezerska, grad Zagreb, općina Susedgrad ( Stenjevac-Gajnice), jako pristupačno mjesto. Očekujem Vas. Brine li Vas, hoću li baš u tom trenutku piškiti iza grma, evo i telefon:
091/162-5480
Navratite, na razgovorčić.
Poštovana moja virtualna obitelji, razumjeti ćete ako Vam na blogu neću moći komentirati Vaše uratke. Vi ste jedino što mi je preostalo, a kako ovo nije zgoda za široko pučko veselje, vjerovatno će pronaći načina da me ušutkaju, imaju mogućnosti, snagu, policiju, sudove, zakone koje za njih ne vrijede.
Bok!
Voli Vas i očekuje Vaša Mala Plava.
P.S. Proširi vijest ''Blogerica u parku''.
Vi ste jedino što mi je preostalo.
VIDI BLOG
Netko mi je jednom rekao da nije gubitnik onaj koji padne, nego onaj koji se ne digne. Vjerujem da će se MalaPlavaMP uskoro dignuti, ovaj puta još jača i još mudrija.
Post je objavljen 10.07.2006. u 14:48 sati.