Evo...da vam javim da mi je bolje...
Neki su osjećaji ostali...
Ali i oni polako nestaju...
Polako se sve vraća na mjesto...
Neke su se stvari malo promijenile,istina...
Nije da sam ja to htjela ali smatram da se sve događa s nekim razlogom pa tako i to...
I nije sigurno da će sve ostati ovako kako je sada...
A više stvarno ne znam želim li da ostane ovako ili da se nešto opet promijeni...
Zbunjena sam...
Ali nema veze...
Proći će kao i sve ostalo u životu...
Samo se trebamo znati nositi sa time...
Sa promjenama i svime što nam život donosi...
Dogodile su se u posljednje vrijeme i jako dobre i jako loše stvari...
A ove dobre se nekako baš i ne osjete i ne vide zbog ovih loših...
Šteta...
Ali ako ih drugi ne vide,ne znači da ih ja ne vidim...
Okrenut ću se tim dobrim stvarima i zaboraviti ove loše...
Bar na neko vrijeme...
Dok ne skupim snage da krenem riješavati ove loše...
Rekla sam da idem prošetati...
Hodala sam naseljem...
Nigdje nije bilo nikoga...
A bila je subota...
Sjela sam pored igrališta...
Razmišljala...
O meni...
Njemu...
Njoj...
Svemu što se dogodilo...
Svemu što se događa...
Svemu što će se dogoditi...
I tada su prošli...
Neki dečki...
Ekipa...
Nekad sam je i ja imala...
Nekada smo bili mi...
Bila sam dio nečega...
Uvijek okružena s puno ljudi...
Poznatih ljudi koji bi sve dali za mene a i ja za njih...
A sada sam se zatekla da sjedim sama...
U subotu navečer...
Ali nisam se žalila,zapravo...
Trebalo mi je da neko vrijeme provedem sama...
Shvatim kako u životu nije sve bajno...
Vidim da neću uvijek imati nekoga da me brani...
Da stoji iza mene...
Da li mi je ta jedna večer pomogla...?
U nečem sigurno je...
Već je bilo kasno...
Krenula sam doma...
Vidjela sam Jančića i Šira...
Sjedili su pored ceste...
Ništa neobično...
Osim toga da mi je taj dečko bivši(Jančić)i jedan od najboljih frendova...
A Šir dobar frend kojeg znam otkad sam bila prvi razred...
A nisam ih ni pozdravila...
Nisam im ništa rekla...
Ni oni meni...
Sjela sam još malo na klupu ispred zgrade...
Nisam htjela otići kući...
Što ću tamo...?
Sjedila sam i sjećala se onih dana kada smo svi bili sretni...
Svi smo bili zajedno...
Mučila su me ta vremena...
Valjda zato jer smo se sada razdvojili...
Jer neki od nas ne mogu čuti jedni za druge...
A bili smo nerazdvojni...
Sve smo dijelili...
Svaki slobodan trenutak smo provodili zajedno...
Kako se sve to može promjeniti u jednome danu...?
Jednoj večeri...?
Jednoj krivoj riječi...?
Ali može...
Prošli su pored mene...
Vidjeli su me da sama sjedim...
I nisu došli...
Nisu ništa pitali...
Nisu mi ni riječ rekli...
A prije smo si pomagali...
Kad se nekom nešto dogodilo svi smo bili tamo...
Toga više nema...i nikada više neće ni biti...
Sami smo za to krivi,moramo priznati...
I iako ne priznajemo...boli nas...
Kad se negdje slučajno nađemo svi na istom mjestu...a pravimo se kao da se ne poznajemo...
One večeri kad smo se posvađali,izvrijeđali...
Plakali smo svi...
Ne samo cure već i dečki...
I nakon svega sada mogu samo još reći...
Žao mi je...
Zbog svega što se te večeri dogodilo...
Ali dogodilo se i ne može se izbrisati...
A niti zaboraviti...
Post je objavljen 10.07.2006. u 14:40 sati.