Te večeri, kad je L. ubio svoju posljednju žrtvu, mjesec je već zašao za oblake i noć je bila tamnija nego obično. L. se dovezao u svom crnom audiu na benzinsku crpku, malo ranije nego što je bilo dogovoreno. Zapalio je cigaretu i pričekao. Otpuhivao je dimove i razmišljao što će raditi ostatak večeri, jer, kako je on planirao, bit će gotov za ne više od pola sata. L. je bio izrazito realan čovjek, obavljao je posao plaćenog ubojice vrlo pomno i profesionalno. Nikad nije dopuštao osjećajima da prevladaju. Smatrao je da su oni slabost koji te mogu stajati i novaca i vremena. Takav način razmišljanja mu se mogao pročitati na licu i zato je L. imao mnogo klijenata, često su ga unajmljivali i nikad se nije znalo točno koliki broj žrtava zapravo postoji. Govorilo se o pedesetak ljudi, a vjerojatno je bilo i više.
L. nije dugo čekao. Ubrzo se dovezao srebrni mercedes te je L. izašao i krenuo prema autu i čovjeku u njemu. Hodao je umjereno brzo, elegantno. Potpuno smireno je pogledao oko sebe uvjerivši se da nema svjedoka. Prišao je svojoj žrtvi, uljudno ju pozdravio, ugurao u auto i zadavio. «Mnogi ljudi ne znaju da kad pokušaš ubiti osobu davljenjem treba ti dobrih deset – petnaest minuta», pomislio je L. u sebi gledajući beživotno mršavo truplo. I taj mrtav čovjek gledao je L.-a svojim mrtvim očima punima straha. L. je bio snažan i bez ikakve je muke prenio tijelo u WC benzinske postaje. Postavio ga je iza vrata. Volio je tako namještati svoje žrtve da ih nalaze, kako ih je L. zvao, «obični civili». Često je znao ostati i gledati zaprepaštena i užasnuta lica kada bi otkrila truplo. Ovaj put je morao otići jer je već imao nešto drugo dogovoreno. Sjeo je u auto i odvezao se.
U to su vrijeme iz dućana izlazila četiri mladića. Smijali su se, šalili i naguravali. Jedan od mladića se toliko smijao da se točno ispred ulaza u WC spotaknuo i zateturao gurnuvši snažno vrata koja su se, uz snažan tresak trupla, koje je bilo naslonjeno, otvorila. Svi su stali kao ukopani i gledali u prizor mrtvog čovjeka. Nije prošlo puno vremena i jedan od njih je konačno progovorio dok mu je glas podrhtavao: «Ubio si ga! Ne mogu vjerovati, ubio si ga!» Uskoro su svi počeli paničariti. Nisu ni sanjali da će im večer ovako završiti. Odmah su shvatili da policiju ne mogu pozvati jer su svi bili malo pripiti. Uostalom tko bi im povjerovao da je sve ovo nesretan slučaj. Na kraju su odlučili odnijeti truplo i negdje ga se riješiti. Spremili su ga u prtljažnik i odvezli se dalje od benzinske postaje. Vozili su se neko vrijeme i svađali se gdje će ga ostaviti. Na kraju su ga samo ispustili i ostavili na cesti. Zakleli su se da ovo nikome nikad neće spominjati. Vozili su se dalje i tako prošli pored auta koji je dolazio iz suprotnog smjera. U njemu su sjedili muškarac i žena. Ona je bila njegova ljubavnica i upravo mu je obavljala felacio. Vraćali su se iz motela i ovo je bio način pozdravljanja. Muškarac je već polako počeo žmirkati i skretati u suprotnu traku. Uzbuđenje mu je poraslo i gotovo je došao do vrhunca kad je osjetio da je nešto pregazio te odmah nakon toga stravičnu bol. Zaustavio je auto i počeo ispuštati čudne krikove. Nakon što je došao sebi počeo je vikati na svoju ljubavnicu: «Kako si me mogla tako ugristi? Pa, jesi li ti normalna? Trebaš paziti na takve stvari!» urlao je. «Oprosti, ali nisam kriva ti si zapravo nešto pregazio i zato sam ja… ovaj… ma znaš…», ispričavala mu se i pogledala u to što su pregazili. Polako su se primaknuli truplu. «Je li to čovjek? Je li mrtav?», s nevjericom ga je upitala. On ga je dotaknuo i potvrdio čega su se bojali. Počela je plakati i paničariti. Kako će objasniti zašto su zajedno, sve će se saznati, ona ima muža, a on ženu, završit će u zatvoru… Milijardu razloga zašto prešutjeti. Iako još uvijek pod bolovima umirio ju je i rekao joj da će ga negdje maknuti. Unio ga je u auto i odvezli su se dalje. Nitko nije progovorio niti riječi više. Nisu mogli vjerovati da se baš to njima događa. I on i ona su odlučili, sami za sebe, da se više neće viđati. Prišli su velikom parkingu pokraj trgovačkog centra. Izašli su iz auta i, koje li sreće, autu pored njihovog je bio otključan prtljažnik. Nije bilo ljudi pa su bez problema premjestili truplo. Odahnuli su i otišli svaki svojoj kući.
L. je izašao iz kafića, sjeo u svoj crni audi i krenuo prema svom stanu. Iako mu se to nije moglo vidjeti na licu, bio je jako umoran. Razmišljao je o svom poslu i nekako mu se činilo kako je već stvarno prestar i kako bi trebao otići u mirovinu, smiriti se. I tako ima dovoljno novaca. Zaustavila ga je prometna policija. Navodno je prebrzo vozio. «Upravo sam ubio čovjeka!» pomislio je u sebi i zlobno se nasmijao pruživši prometnu i vozačku. «Molim vas možete li pokazati prvu pomoć?» uljudno je upitao policajac. L. je bez ikakvog straha i pomalo se dosađujući odgovorio: «Da, nema problema, u prtljažniku je.» Izašao je iz auta i otvorio ga, na njegovo zaprepaštenje bio je otključan. Slijedeće, čega se L. sjeća, jest da su ga policajci bacili na pod i uhitili, a jedino što je vidio bile su mrtvačeve oči, pune straha, i usne na kojima se pojavio maleni smiješak.
Post je objavljen 19.02.2005. u 18:00 sati.