...ali, evo, da se javim sa par riječi.
Dakle.Danas sam se uvjerila da ne umišljam stvari.Zbilja je nešto trulo u državi ovoj.Čak se i ljudi, inače redoviti posjetioci Njivica pitaju što je ovo ovog ljeta.Petak popodne, stanje se popravilo, barem brojčano, ali tako će biti samo do nedjelje popodne, i to ako vrijeme bude poslužilo.Onda opet ništa, ili malo.
U glavnom, zapažam stvari, a volim promatrati ljude.Ne zato da bih gledala tko je kakav, kako izgleda i kako je odjeven, nego jednostavno zato jer pokušavam zamisliti što oni misle, kakvi su im životi, kako žive, što razmišljaju...I tako, sjedeći besposleno u mjenjačnici, koja je stvarno na najprometnijem punktu, pa sve što dođe amo, mora i proći ispred iste, gledam.Nakon cca sat vremena, shvatila sam da imam jedan poprilično glup izraz lica popraćen blentavim osmjehom.Ne radi čuđenja, ne radi toga što mi netko izgleda smiješno, nego jednostavno zato što su za mene, dok sam gledala naše goste, pale u vodu sve upute iz raznoraznih časopisa o modi, zdravlju, njezi tijela,modnim novitetima i staritetima.Dakle, ljudi moji, toliko raznolikosti, toliko nemogućih modnih kombinacija, toliko raznih vrsta frizura, od fudbalerki, preko panka, obrijanih glava, natapiranih nebodera, trajnih ondulacija koje odavno vape za šišanjem, tupea koji se vide iz aviona, sandala na dokoljenke, preuskih hlača, opuštenih muških trbuha, e, pa toliko toga na tako malo mjesta odvano nisam vidjela.Zapravo, nikada.Ljudi se ležerno šeću, vidiš da ih nije briga ni za što na svijetu, ne pate od izgleda ni najmanje.I sve im je svejedno.Pa je i meni lakše, nekako mi nije važno što me prošlogodišnja višegodišnja ljetna garderoba još uvijek mrzi, mada sad već manje.
Uspjela sam i pokisnuti večeras.Čak mi je bilo i hladno.Pljusak je trajao taman otkako sam krenula sa posla, pa dok nisam došla doma.Bez veze.Kad već nije padala toliko dugo, nije baš morala ni za vikend.
Dani mi se svode na usputnu organizaciju, ovisno o situaciji i raspoloženju prisutnih.Kako nam što padne na pamet, tako to i radimo.U glavnom nas nema doma, a kad smo i prisutni, potrudimo se da to bude maksimalan odmor i punjenje baterija.Dok smo vani, sve nam je turbo.Od kupanja, preko šetnji, do pješačenja.I svi sretni i zadovoljni.A naročito ja, jer se konačno osjećam kao čovjek.Zbilja, dok ne probaš loše, ne znaš što je dobro.
Malo mi se manta od pospanosti.
Idem ravnati plahte, a vi svi mi stojte dobro i zdravo.I ne trošite vrijeme uzalud, toliko je toga lijepoga oko nas.
Puno Vas svih voli Vaša mama.
Post je objavljen 08.07.2006. u 00:05 sati.