Pregled posta

Georgeova skrivena ljubav...

Subota

Ovih dana sam s frendovima u Jazbini. Mogu vam reći da se odlično zabavljamo. Osim Ginny, Rona, Freda i Georgea sa mnom su Harry, Luna, Hermiona i Mary. Igramo metloboj u voćnjaku. Hermiona neće igrati jer je to po njenom mišljenju «gubljenje vremena» pa ona radije otiđe u sobu, izvali se na krevet i čita nove udžbenike. I tako mi igramo četiri na četiri. Ja, Fred, George i Mary protiv Ginny, Harrya, Rona i Lune. Da se malo pohvalim, mi pobijeđujemo i to većinom s razlikom od sto pedeset prema šezdeset. Stvarno nam je super i uopće nam ne nedostaje škola.
Gospođa Weasley mi je donijela doručak u krevet. Ja joj uporno govorim da mogu sići dolje i jesti, ali ona na to kaže:
«Diana, molim te. Jedi u krevetu, meni nije teško nositi vam hranu, stvarno ja sam brižna i ne želim...» i tako dalje.
Nakon jaja i slanine, presvukla sam se i otišla dolje pokupiti neke stvari jer ćemo se već polako početi pakirati. Upravo je zazvonilo i požurila sam otvoriti vrata, jer nije bilo nikoga u blizini. Otvorila sam vrata i imala što vidjeti. Muškarac duge plave, zalizane kose u crnoj pelerini bezobrazno se smješkao. Pogađate? Pred menom je stajao Lucius Malfoy jedan od najodvratnijih ljudi koje sam ikad upoznala.
«Dobar dan, gospođice Matthews!» rekao je idiotski tankim glasićem.
«Što je?» upitala sam istim bezobraznim tonom.
«Pa prvo, Draco vas pozdravlja.»
«E pa ja ne pozdravljam njega i zato mu lijepo recite da odjeb...»
«No, no, no Diana! Nećemo prostačiti!» čuo se glas gospodina Weasleya koji je upravo hodao prema nama, a tik iza njega je hodalo društvo.
«Vidim da ste svi na okupu.» uzvratio je Lucius zanemarujući moje posljednje riječi.
«Mda, dakle što trebaš?» upita gospodin Weasley.
«Oh, htio sam koju riječ progovoriti s gospođicom Dianom nasamo, ali kad ste već ovdje...» odgovori mu Lucius.
«Kaj hoćete od mene?!» upitala sam.
«Ah, htio sam vas nešto pitati, na Dracov zahtjev.»
Gledala sam u njega očiju punih mržnje. Bolila me ona stvar za Draca i njegove planove, ali ovo se činilo važnije jer inače njegov dobri tatica ne bi osobno došao zbog toga.
«Pa, htjeli smo vas pozvati u našu raskošnu kuću, prije početka škole. Ali samo gospođica Diana,» dodao je kad je ugledao Maryn zbunjen pogled.
Niti moj nije bio ništa razumniji. Buljila sam u njegovo drsko lice ne vjerujući svojim ušima. Draco je od oca zahtjevao da dođe ovamo i pita me želim li otići k njima? To mi je bilo nepojmljivo, s obzirom na Dracovu «dobrotu».
«Molim?» nisam se mogla suzdržati.
«Dobro ste čuli, moj poziv je jasan. Ako želite zadnjih tjedan dana provesti u raskošnom, posebno je naglasio tu riječ, domu, bit će nam drago prihvatiti vas.»
Ovo je nešto što sam najmanje očekivala od njega. Jasno mi je da Lucius ispunjava svaku Dracovu želju, ali ovo...
Luna je zurila u mene kao da sam otrovna, Ron je izgledao kao da će povraćati, Mary je namrgođeno gledala u Malfoya, Harryu su munje sijevale iz očiju, Fred se blesavo cerio, George je, nemam pojma zašto, gledao u pod, Hermiona je glasno kihnula, a Ginny je izgledala kao da bi najrađe pretukla Luciusa. Pitala sam se kako ja izgledam u tom trenutku.
U prvom mahu sam mislila da se šali, ali nakon njegovog ozbiljnog pogleda shvatila sam da misli ozbiljno. Šutila sam još neko vrijeme, jer stvarno nisam znala što bih rekla. Tu mi je nešto strahovito smrdilo. Uvijek sam se s Malfoyevima svađala i nisam nikada pomišljala zakopati ratnu sjekiru. Moja prva reakcija bi bilo odbijanje, naravno, ali me strašno zaintigrirala Malfoyeva želja da odjednom dođem k njima. Mislila sam, ako dođem k njima, da ću moći špijunirati što radi Dracov tata i to kasnije javiti Redu. To bi bilo korisno, ali nisam spremna na takvu žrtvu. Ali onda mi se učinilo da u jednu ruku znam zašto su me pozvali. Pa od svih svojih prijatelja ovdje, ja sam jedina Slytherinka. No, sumnjam da je to jedini i glavni razlog. Dosta mi je razbijanja glave o tome. Znam da ću odbiti jer bih djelovala bolesno da pristanem, a možda bi me i nakon toga Draco smatrao dijelom svog društva, što nikako nisam željela.
«U tom slučaju, recite Dracu da je jaaaaako ljubazan, ali ja još uvijek nemam tumor na mozgu da bih prihvatila takvo što!» rekla sam puna zadovoljstva što sam mu odbrusila, no Lucius se nije dao smesti:
«Šteta... Mislio sam da ste vi bolji od ovih ovdje (pokazao je prstom na društvo), ali očito sam se prevario!»
Slatkasto se nasmiješio i zalupio vrata za sobom.
«Pa, djeco, idite se pakirati!» reče zbunjeni gospodin Weasley i potjera nas gore.
«Čovječe, taj čovjek je fakat čudan!» reče Ron, kada smo svi sjeli na svoje krevete i počeli vaditi kovčege za pakiranje.
«Ja mislim da znam zašto su te pozvali!» doda Luna.
Sjela sam malo uspravnije.
«Što misliš, zašto?» rekla sam razmišljajući što će reći.
«Pa, zar nije očito???»
«Očito? Što?»
«Očito je da se sviđaš Dracu!» nasmije se Luna.
Očekivala sam bilo kakav odgovor, samo ne taj. No, tada sam shvatila da nikome, osim Georgeu koji je mrzovoljno gledao u pod, nije čudna ta zamisao. Sad sam već mislila da se šale.
«Ha, ha, jako smiješno! A sad reci što si namjeravala.»
«Ozbiljno mislim! Diana, pa kako ne shvaćaš?» upita Luna gledajući me kao da sam poludjela.
«A što to?» rekla sam pokušavajući oponašati Luciusov ton.
«Gle, prvo ti Draco pošalje razglednicu, zatim te pozdravi preko tate i istovremeno ga zamoli da te pozove u svoju kuću! Nema druge, nego da mu se sviđaš!» dahne Luna.
«Ma, to ti izmišljaš!» nasmijala sam se prisjećajući se one šašave razglednice koju mi je Draco poslao s mora.
Nastavila sam se pakirati ignorirajući zajedljive Ronove i Harryeve poglede.
«Misli što hoćeš, ali ja se slažem s Lunom» javi se Hermiona.
Bezvoljno sam puhnula, pokušavajući se uvjeriti da je to samo nekakav Dracov ludi plan. Fred i George su povikali «Pakiraj!» i stvari su im odmah bile uredno složene u kovčegu. Zavidila sam im. Punoljetni su i smiju koristiti magiju. Poželjela sam leći u krevet i malo odrijemati jer smo cijeli dan čistili kuću i strašno sam umorna.
«Hej dečki, možete li molim vas i meni spakirati stvari?» bojažljivo sam upitala, nadajući se pozitivnom odgovoru.
Fred i George su se pogledali, nešto si šapnuli i zatim je George izrecitirao:
«Naravno! Pakiraj!»
Sve su se moje stvari uredno posložile u kovčeg.
«Joj puno vam hvala!» poviknula sam, na što su se Fred i George još jednom tajanstveno pogledali i kimnuli glavama.
«Hej, onda i meni spakirajte!» javi se ljubomorni Ron.
«Oho, naš braco hoće da mu pakiramo stvari!» naceri se Fred.
«Ali mi ne pakiramo na zapovijed, zato pakiraj si sam. To ti je odlična vježba za jačanje karaktera. Tako učimo kako je bezjacima i hrkanima!» isto tako se naceri George.
Ron je pokušao blizance pogoditi urokom, ali su se oni aparatirali u drugu sobu, smijući se.
«Krelci!» zavidno je pogledao prema meni žalosno puhnuo.
Ja sam se samo nasmješila i počela pomagati Mary oko traženja izgubljene čarape.


Nedjelja

Nakon mukotrpnog pakiranja, osim mene i blizanaca, prošao je još jedan dan igranja metloboja u voćnjaku i Hermioninog kolutanja očima zbog dobro poznatog «gubitka vremena». Gospođa Weasley je inzistirala da mi odnese doručak u krevet, tako da moji pokušaji odlaska za stol nisu uspjeli.
Osim čišćenja blagavaonice i prekopavanja voćnjaka, danas se nije ništa posebno dogodilo. No, ima jedna stvar koja je meni nešto značila, pa ću vam ispričati.
Nakon čišćenja blagavaonice, gospođa Weasley nas je poslala na pola sata odmora prije ručka. Oprala sam ruke od sapunice i sjela u fotelju. Nedugo nakon toga sam se sjetila da su se Fred i George iskrali iz blagavaonice prije nego što smo bili gotovi. Gospođa Weasley to nije primjetila jer je s punim zanimanjem bodrila Mary i Rona kako čiste regal. U slatkoj želji da otkrijem što skrivaju, uzela sam plašt nevidljivosti i krenula ih tražiti. Znam da su u kući, jer gospođa Weasley ne dopušta izlaske prije ručka. Prvo sam ih išla potražiti u njihovoj sobi. To mi je prvo palo napamet. Kada sam stigla, kroz ključanicu sam čula glasove koji su sasvim sigurno pripadali Fredu i Georgeu. Pošto sam pri ruci imala par produžnih uši, odlučila sam malo zaviriti u njihov život. Čudilo me to što na vrata nije bačena čarolija neprobojnosti jer su produžne uši njihov izum. Sada sam jasno čula svaku Fredovu riječ:
«Mda, ona hoda s Michaelom, ali to ne znači da jednog dana neće biti sama.»
George je ispustio neki čudan zvuk sličan onom «Grrrrrrrr». Onda su neko vrijeme obojca šutjeli. Zatim je Fred nadodao:
«Gledaj brate, moraš se truditi! Zar misliš da je meni Irma samo skočila u ruke? Budi joj najbolji frend! Diana je dobar izbor. Ako ti se sviđa, moraš raditi na tome. Ja ti mogu pomoći i dati neke savjete, ali sve ovisi o tebi!»
«Ručak!!!» začuo se glas gospođe Weasley.
«Nepotrebno...» pomislila sam, jer sam ionako izgubila apetit.

Nastavlja se.....
PS. komentirajte! Znam da je malo dug post, ali cijenim ako ste ga u cijelosti pročitali!

Post je objavljen 07.07.2006. u 21:24 sati.