ne govorim ovdje o novom znanstvenom dostignuću spajanja čipa sa ljudskim mozgom, već o jednoj pojavi koja se može zamijetit među sveopćim stanovništvom da ljudi sve više svoje odluke donose na osnovu računice, uglavnom na osnovu financijske računice. U školi nas od malena podučavaju egzaktnim znanostima, kao matematika, fizika, ekonomija, statistika, od malena nas uče racionalno razmišljati. Nekada smo mislili da je upotreba tih znanstvenih disciplina prije svega namijenjena znanosti samoj, za daljnji napredak tehnologije. Ipak racionalno razmišljanje je sve više ulazilo u svakodnevni život. Naš vrijednosni sustav sve je više okrenut brojkama, svakodnevno se zatrpavamo najrazličitijim golim podacima, propitkujemo o njima, razmišljamo o njima, razgovaramo o njima, uspoređujemo ih te cijene, te tarifni modeli, te sniženja, statistike pouzdanosti, brzine, trajanje, količine,...
Sve preciznije mjerne jedinice koje pri tome koristimo, nimalo ne popravljaju situaciju. Jedan starac mi je rekao da su ljudi prije do Beča putovali 4 dana dok danas putuje 4 sata pa ipak zakasne. Prosudite sami na ovome primjeru, koliko mistike i nedorečenosti nosi podatak da putovanje traje 4 dana, a koliko istoga nedostaje u egzaktnom podatku da putovanje traje 4 sata i 30 minuta. Još je gore ako na konkretnom putovanju postanemo i opsjednuti time dali ćemo uspjeti stići za planirana 4 sata i 30 minuta, pa preračunavamo kilometre sa putokaza, brzinu vožnje, potrošnju...glumimo putno računalo.
Nesumnjivo da se određena doza brojki i racionalnog razmišljanja ne može izbjeći, pogotovo u poslu, ali kada nam računice i brojke postane dominantni smjerokazi u našemu životu tada počinjemo nalikovati sve više strojevima, a sve manje ljudima. Što to čovjek dobiva pretvarajući se u računalo, nešto više materijalnog bogatstva? zar je to vrijedno odbacivanja svake romantike i nedorečenosti, svatko neka sam za sebe prosudi.
Post je objavljen 05.07.2006. u 10:58 sati.