Svi mi smo krhki,
Lomimo se,
Savijamo nad vjetrovima tuđih pogleda.
Savijamo i Život neobičnim cestama,
Mnogobrojnim skretanjima dozivamo zakritost u okrilju samoće.
Dajemo punoću lažnih maski,
Dajemo ostavljenost slomljenih igračaka...
Dušama što umiru za kutkom zatrijete ljubavi
Ne priznajemo viđenje slatkog nadanja.
...
Sasvim nevino gospodin X stao je pred ogledalo kao i svakog jutra. Znoj rosio mu se licem odavajući vidnu uznemirenost naglog buđenja. Još jedna noć neriješenih pitanja, još jedna zora gubljenja odraza. Svoje krvave oči uperio je u sebe ne videći ništa drugo doli prikazu koja trebala je biti on. On! Zar to može biti on? Gadio se samom sebi, gadio se svog ljudskog oblika.
Povraćao je. Ispljunuo je sadržinu svoje nutrine. Olakšanje nije došlo. Pramenovi kose upali su u gustu tekućinu teškog smrada. Odigavši pogled prošao je rukom preko neobrijanog lica gledajući prazno, upalih očiju s podočnjacima. Spustio je ruku nad ostavljeni hrđom prekriti žilet. Prsti počeli su se grčiti ritmično s njegovim izrazima lica. Nemir iznutra rastao je. Žilet je polako tim istim ritmom pomicanja prstiju rezao mekano meso puštajući krv. Pokreti su bili sve bjesomučniji.
Drugom rukom je zgrabio čašu punu starih žileta koje je već duže vrijeme stavljao iz sebi nepoznatog razloga. Sad ga je našao ali nije previše razmišljao o tome. Istresao je sadržinu čaše u lavabo već napunjen krvlju i uronio s obje ruke ne skidajući pogled s ogledala, piljeći sve bezizražajnije u svoje oči. Pokreti su bili sve polaganiji u svojoj igri, smirivali su se, nježno dodirujući kao da sam baršun izvirivao je iz razrezanih ruku, kao da su žileti jastuci ispunjeni perjem.
Razvukao je osmijeh preko lica i spustio glavu što je snažnije mogao u ogledalo. Lom nije ni čuo niti krhotine kako padaju oko njega dozivajući krvavo mu lice. Crnilo proigralo mu umom. Uvučen ogledalom.
Pustinja...
U pustinji našao se pored jednog ogromnog starog stabla punog voća. Možda bi se slika stabla u pustinji i činila realnom da to stablo nije davalo voće raznih čudnih svakojakih oblika i boja, bez ijednog lista na sebi. Pored stabla nalazio se ogroman drveni dugački stol na kojem je voće bilo poslagano ali za razliku od onog na stablu, voće na stolu nije bilo u bojama. Svo se okitilo nekim sivim tonovima, crno-bijelim slikama.
Dugo je zbunjeno gledao uranjajući ruke u vreli pijesak. Kadgod bi dignuo pogled na nebo zbunjivalo ga je što Sunca nigdje nije bilo, samo kristalo čisto prazno nebo. Sjetio se svojih ruku i bacio brzi pogled ali na njima nije bilo nikakvih ožiljaka. Pridigao se okrećući se u svim smjerovima ne vjerujući da sve okolo njega bila je tek ravnomjerna ista slika pijeska. Dugo je proučavao trljajući povremeno oči.
Um su mu počele obuzimati lude misli i sve veći strah obuzimao ga je cijelog. Prišao je drvetu dodirujući ga, naslanjajući usne na njegovu crnu koru. Potom je isplazio jezik vrhom dodirujući najnižu granu i suznih očiju zagrebao noktima. U prsima osjetio je bol paranja. Svinut pružio se pijesku, vatra boli iz prsiju stala je rasti grčeći mu tijelo. Ostao je bez svijesti.
Kad se probudio sve je bilo potpuno isto, ni dan ni noć. Isti pijesak, isto stablo, isti stol. Želudac je počeo proizvoditi zvukove gladi. Digao se, okrenuo i pogledao ono voće na stablu. Oprezno je pružio ruku najbližem plodu i taman kad je htio ubrati ga kao ošinut strovalio se. Pred očima mu se sve zaiskrilo, zamaglilo i iskrivilo.
Čim mu se razbistrilo glad je bila još jača, toliko jaka da nije mogao vjerovati, ponovno se odigao sad već teturajući ali ovoga puta gledajući stol pun onog bezbojnog voća. Dugo je gledao povremeno pružajući ruku stolu kako bi ju potom kao ošinut privinuo nazad sebi. Zatvorio je oči skupljajući snagu, okrenuo se na peti osjećajući škripanje pijeska pod nogama. Naglo je otvorio oči mahnito tražeći prvi plod na stablu a zatim silovito skočio prema njemu. No, prije nego što uspio ga je dohvatiti tijelo mu je udarilo u nevidljivu prepreku uz zvuk loma odbacujući ga daleko kraju stola.
Ni ovoga puta nije mogao procijeniti koliko je bio bez svijesti na ovom prokletom mjestu. Sve ga je boljelo. Još ležeći onako opipao se po tijelu kako bi vidio da li je što slomljeno. Na svu sreću ili nesreću sve je bilo u redu. Kako je ta misao čudno zazvučala na ovome mjestu. Probao je ustati ali bio je toliko slab. I glad ga ovaj put udari tolikom snagom da zabolilo ga je. Više nije želio pokušavati prići stablu. Na jedvite jade dovukao se rubu stola, uhvatio se rukama te pridigao. Um mu ošine misao da bi mu se još gore moglo dogoditi s ovim bezbojnim voćem. S tom misli strovalio se nazad na pijesak i u očaju urlajući počeo grabiti pijesak trpajući ga u usta i halapljivo gutati. Krenule su mu suze i klonuo je stiskajući šake pune pijeska u kašlju.
Mučnina je bila nemilosrdna i povratio je sav pijesak sada namočen i kiselinom želučanih sokova. Suhoća zaigrala je bez imalo milosti na njegovim usnama. A nebo, to prokleto nebo jedna te istog bezizražajnog tona. Kristalno čisto kako bi prikazalo bezbojnu prazninu. Počeo se povlačiti natrag na stol kunući sve koliko mu je prilika uopće dopuštala jer počeo se gubiti.
Sve se činilo tako usporenim, srce mu je lupalo sve jače i jače, pružalo tupe zvukove unutar tijela, hladan znoj se iskradao ulazeći mu u oči. Prsti, rub stola... Voće... Dohvatio je plod nemoćan da razvuče i osmijeh. Plod je dobio crvenu boju. Zagrizao je prepuštajući se osvježavajućem ugrizu zadovoljstva. Tijelom mu je prostrujila nova snaga. Polako mu se bistrilo. Kad je završio osjetio je takvo nevjerojatno zadovoljstvo da se strovalio na leđa šireći ruke i zatvarajući oči.
Počeo se smijati, isprva tiho potom sve glasnije i žešće. I glasnije, još glasnije... Dok u bok tijela nije osjetio snažan udarac od kojeg se preokrenuo a nakon toga i duboki glas koji odzvanjao je cijelim prostorom.
«Napokon u svojoj početnoj gluposti ipak ste na kraju uzeli plod. Već sam se počeo brinuti da ćete biti toliko glupi i zanemariti voće na stolu. Sigurno ne znate ali ne biste dobili olakšanje smrću. Tijelo bi vam sve više slabilo i obuzimale bi Vas gospodine X sve veće i veće patnje. Bile bi tolike da više ni prst pomaknuti ne bi mogli, izjedala bi vas vlastita kiselina pretvarajući vaše tijelo u čudovišni kostur. Vječite muke koje postajale bi sve gore. No, ipak ste bili pametniji barem pri kraju dok još imali ste snage. Moram vam priznati da mislio sam da nećete uspjeti a ja bih se ponovno dosađivao.»
Gospodinu X-u se sledila krv u žilama dok je nakrenut upijao svaku riječ ovog bezbojnog glasa. Cijelim tijelom prolazili su mu ledeni trnci ne ostavljajući priliku ni za strah.
...
Kao smetlište prikrivene u nama stanuju aveti
Oslobođenjem svog cera daruju se našem umu,
Povlače nas svojim gadljivim prstima...
Povlače dozivajući mečavu uz naklon već prisutnog loma.
Slome li nas?
***
Privid dozivaš na usne što nekad toplinom odisale su
Umirale u žaru tjelesne vreline rasplamsalih drhtaja,
Umirale nad bezbojnim nebom silovite strasti.
Mučninom svojih bolno uzdignutih prsa
Kristalno bijelih obnaženih grudi
Sišeš mrtvilo milovana grčevitim pokretom žeđi...
Krvavim rukama ulične rasvjete postaješ Nitko
Podočnjacima duševnog ludila postaješ Sve
Postaješ smijeh baršunastog dodira noćnih krošnji
Stabala crne kore crnog voća.
Neka naraste tišina do granice bolne čujnosti srca
Dohvati prazninu prije oluje, prije žetalca gorke sudbine...
Dohvati i prepusti se,
Prepusti mirisu tek isklijalog horizonta.
Post je objavljen 04.06.2006. u 17:39 sati.