Oprosti što ispisujem ove retke i šaljem ih ovim putem, virtualno... Pitam se koliko puta si doživjela da je netko ušao tiho, pokucao na vrata preko žice, glumio zaljubljenost i očaranost. Nadao se da došlo je vaše vrijeme ili si se ti možda nadala a opet djelovalo je hladno, tek jedan ekran ispisan pravilno raspoređenim slovima u rečenice, sve jedna do druge iste... Bitovi podataka koji bi trebali naznačiti nešto... Nešto neodređeno, daleko, strano, na trenutke toplo ali ipak hladno.
Pališ monitor u nadi da ćeš vidjeti retke ali tek toliko da znaš da postoje, da su ovdje, makar možda i ne vjeruješ u njih. Ne vjeruješ da su stvarni. To tek još jedan paragraf ispisan je u hladnoj noći nezanimljivog sjaja. Poput krijesnica možda lutamo oko svjetla u sobi i prelazimo rukama pokušavajući kriknuti da ovdje smo, živi, da nismo tek jedni od mnogih koji u kutiji čipova žive. Ili smo poput komaraca, sišemo krv jedni drugima, cijedimo i posljednje kapi da bi zadovoljili svoju taštinu. Kako bi osjetili i našli one koji nam odgovaraju u samoći ovog svijeta.
Da li se pitaš da ipak postoji nešto više od tih bitova? Znam da jednom sam vidio samo glupa slova i riječi kao vjerojatno što i ti vidiš. Nekako me plaši maska koju mnogi stavljaju na lice i ponekad se pitam da nisam samo jedan od mnogih unutar jedne kutije, tek još jedna rečenica u nizu, još jedno slovo obgrljeno u tvome oku dok tupo vapiš i gledaš i tražiš. Ili se i ti to pitaš i isto kao i svi niječeš. Pitam se zašto pišeš onda isto kao što i sebe često pitam? Nađeš li odgovor na svoje pitanje, zagledaš li se u sebe? Volio bih znati što vidiš tamo dolje... Da li ipak postoji nešto tamo što te vuče i pruža prste oko tvojih uvjerenja.
Svi mi sanjamo i maštamo, svi mi želimo voljeti i biti voljeni, koračati novim hodnicima kako bi poput malih istraživača spoznali razna nova čuda, nove mudrosti, iskustvo... Dijelimo male dijelove sebe, prikazujemo se u najboljem svjetlu. Želimo čvrsto da nas prihvate, obgrle svojim rukama kako bi lakše podnijeli poraze u bitkama. Da li stvarno upoznati znači i vidjeti i koračati pored ili upoznati znači iskreno dijeliti a tek onda vidjeti? Da li se i ti ponekad pitaš što ja mislim i želiš mi reči da to su tek riječi sakrivene iza maske... Mane, nedostaci...
Možda previše tragamo za onim što je loše, kroz život smo tako naučili, jer ne želimo biti ranjivi niti znamo drugačije. Zatvaramo vrata nekih dijelova jer ogoljeni nemamo hrabrosti kročiti pred tuđim pogledom. Poput stranaca što samo se smiješe i ne priznaju da urlaju, plaču...
Ponekad smo sebični i hranimo svoj ego, utapamo se u vlastitom viru. Sami budimo oluje ne priznajući kapi kiše i oblake što zatiru sunce. Pitam se što misliš o tek još jednom strancu u tvojoj kutiji, sakrivenom iza nizova riječi obojanog, pravilnog sjaja. Čuješ li te riječi u glavi ili ih samo pogledom ispratiš, u smrt bitova izgubljenih u oceanu tek još jednog nadanja.
Pitam se isto kao što se i ti možda pitaš...
Post je objavljen 22.03.2006. u 15:12 sati.