Što sve ne podnesemo,
Čemu sve ne oprostimo,
Koliko udaraca, padova primimo,
Koliko uspona ne primjetimo?!
Hoćemo li saditi u pustoši nakon oluje?
Hoćemo li ispuniti novim oblicima naše puteljke, obojati putokaze, oživiti bajke?
Ili se predajemo, povlačimo sa očiju ovoga svijeta?!
Svoja tijela dajemo na dar divljem moru dok vrtimo se zatvorenih očiju liticama uspomena.
Predajemo se usnama gladnim nježnosti i možda...
Možda sve je ipak tu, nadohvat ruke?
Možda i previše je toga...
Toliko mogućnosti a ipak na kraju svega ostane samo možda...
Život cigle čudnog oblika stavlja pod naše noge, zbunjuje nas nepreglednim raskršćima pritom prizivajući kletvu kojom nas zaustavlja i tjera kako bi izabrali između toliko mnogo puteva. A sat u nama otkucava, i mi stojimo, i mi razmišljamo, i mi nemoćni ne izabiremo. Okrećemo se, pružamo svoj pogled svuda uokolo važući svoje mogućnosti i ono što uistinu želimo. Ali još uvijek stojimo, a sat i dalje otkucava neminovno pretvarajući sekunde u sate, sate u dane, dane u mjesece, mjesece u godine. Koji put izabrati, koji je pravi, s kojim ću biti sretan, s kojim ćeš biti sretna? Stojiš još uvijek? Ne znaš kuda krenuti? Ipak izabireš jedan od puteva, zakoračiš, kreneš hrabro i počneš se pitati: Što ako...? Počneš se gristi, usporavati, spustiš glavu prema nogama, okrećeš se. Polagano kročiš, povremeno napraviš korak unazad. Staneš. Dva naprijed jedan nazad, tri naprijed dva nazad. Ali ne vraćaš se raskršću, samo se i dalje pitaš i odmičeš. I dok se pitaš sat i dalje otkucava, a put koji ti je pod nogama ni ne primjećuješ. Ne primjećuješ ni ono što imaš. Godina za godinom. Prolazi vrijeme.
Prolazi i ne pita kako ste koračali, ne pita što ste vidjeli, jednostavno ne pita jer ono samo ide i ne zanimaju ga pitanja, i vi se nađete na novom raskršću, pogledate u svoje naborane, stare ruke i pokušavate se sjetiti puta kojim ste kročili. Pokušavate se sjetiti i svega što ste doživjeli, i svojih želja. Pokušavate se sjetiti i svih svojih snova, onih koje ste ispunili i onih koje niste. I ne sjećate se. Ne sjećate se ničega. Niti se sjećate kakvih boja je sve bilo, kakvih sve oblika, kakvih sve uspona i padova. Sjećate se samo raskršća, strahova i pitanja dok ste hodali. Hodali da bi došli do drugog, trećeg, četvrtog raskršća. I tako unedogled. A život se smije jer raskršća nikad ni nisu bila bitna, niti je bilo toliko puteva. Tako olako smo izgubili ono što cijelo vrijeme nam je dano, ono što stvarno smo i imali, ono što živjeli smo a nismo udostojili pogleda niti se pokušali osvrnuti sa zadovoljstvom što smo tu gdje jesmo. Postoji samo jedan put, onaj koji vam je već pod nogama. Na nama je da kročimo njime najbolje što možemo. Na nama je da pokažemo, prije svega sebi, kako učinit ćemo sve što smo sposobni s onim što nam je dano.
Dozivat ću ironiju i cinizam, pokazati prkos, izvući snagu iz sebe i udariti njome život svom silinom. Ovdje smo, sutra više nismo. Sada je bitno!
I ja znam da sve to nas vodi ovome gdje jesmo, da nisu sve suze za zlo, niti svi osmijesi za dobro. Kroči!
...
Vidio sam dugu kako nad slap se nadvija
Kako obrazom izgubljenog lica korača
Vidio kako uzima mi boje
Vidio i osmijeh s njenih visina
Za nijeme kipove crvene zemlje.
Vidio sam i tebe kako letiš pored
Vidio i tuđi dlan na koji sada slijećeš
Vidio kroz slanost, nemoć teškog oka
Vidio i nestao zaboravljen u padu.
Nekad davno vidio sam, jesam
I sada dok koračam poželim te u letu
Da još jednom vidim, gledam
Otvorenog dlana na peronu čekam...
***
Skitnice smo na životnom žalu
I kisnemo u olovnim šumama,
Tonemo lišćem budućih jeseni
Otrunuli u hladnoj crnoj zemlji.
Umornih tijela snivamo u kavezima,
Šipkama boli svijeni dnom kao zmije
Krvarimo milovani crnim granitom
Izdahom ne tražimo oprost bijega.
Ljepljivo, gusto, oporo,
Klizimo ukočenih udova
Kiselinom tišine griženi
Udavljeni vlastitom sjenom.
Tako umorni
Tako usamljeni
I tako teško
I tako lako je.
I tako nevažno...
Post je objavljen 03.07.2006. u 21:43 sati.