Marketing
...posljednja bol koju mi zadaje....posljednji stihovi koje za njega pišem...
Noć. Hodam utabanim stazama ovim već dobro znanim, polupraznim ulicama. Dugo nisam bila ovdje. Predugo. Mjesečev trag stvarao je neke nove puteve. Meni još nepoznate, neispitane. Kasnojesenja magla u ovim ponoćnim satima pobuđivala je u meni strahopoštovanje. Zrak je bio čist, rekla bih spokojan.
Odjednom, u daljini nazirem obrise poznata lica, prepoznajem mu hod. Kako ga ne bih prepoznala kada je ovim stazama toliko puta samouvjereno, kao da je pobjednik svih ratova, baš kao i sada hodao prema meni. Išao mi je u susret. U mojemu tijelu nastao je nemir. Dugo ga nisam vidjela. Predugo.
Neobavezan razgovor, dugi pogledi, hladan stisak ruke (ili možda ipak ne?) i odlazak kući. Kao u bunilu u zrcalu vidjeh svoje lice iz kojeg se sve jasno dalo pročitati. Došlo je vrijeme da ove godine zavaravanja bacim u nepovrat. Trajalo je godinama no nisam ga često viđala. Moj život bio je izvana velika šarena lopta obasjana suncem, a unutra je ta lopta bila prazna, ofucana i istrošena.
Krinke su pale - pomislih. Tako je kratka ljubav a tako pust je zaborav...
Post je objavljen 02.07.2006. u 22:15 sati.