Evo me, nakon dugo vremena izbivanja, pišem ponovo
Zašto nisam pisala? Istina je da nemam inspiracije. A i ono malo što se pojavi u kojem "trenutku inspiracije" ishlapi vrlo brzo.
Kod mene ništa novoga. I to je ono što me brine.
Zapala sam u neku monotoniju.
Hvata me lagano depresija.
Zašto??
Paaaaaa....
Kao što znate, diplomirala sam. Moj se svijet okrenuo naglavačke. Tražim posao. Idem od testiranja do testiranja, od razgovora do razgovora.... svugdje sretnem poznate ljude, dojučerašnje kolege, današnju konkurenciju....
Sad se pitam za što su mi služile sve te silne ocjene i sve te sekirancije oko istih. Zašto? Kad očigledno ne igraju nikakvu ulogu... sve što ti treba da bi se mogao zaposliti jest VEZA. A toga nemam.
Bilo bi lijepo da makar sreće imam, ali... ni toga nemam.
Nemam ničega.
Uskoro se selim iz doma u kojem sam provela 5 lijepih godina. Ne znam što ću, ne znam kamo ću. Jedina opcija koja mi je širom otvorena jest ona koju najmanje želim - povratak u Šibenik. A sve mi se čini da će tako biti. Osim ako se kojim čudom ne zaposlim negdje kroz slijedeća 2 tjedna. A šanse su i više nego nikakve za to. :(
A dobro, živjeti ću još malo na grbači svojih roditelja. Ljeto provesti na miru (osim ako ne nađem nekakav sezonski posao). Izlaziti neću nikamo, osim iznimno (budući da živim pod staklenim zvonom), a i imam samo jednu prijateljicu u Šibeniku, ali ona ima dečka, tako da vremena za mene neće biti. OK, imam jednog prijatelja, ali ajde ti objasni mojim roditeljima da imam prijatelja kojeg sam upoznala preko neta, jer pri svakom spominjanju online upoznavanja ljudi odnekud izvuču - tko zna kakvih manijaka tamo ima. A D je stvarno super osoba.
I to je to.
Blog pisati neću. Jer moji, čim se spojim na internet, skaču i vise mi za vratom (valjda se boje da ne bi posjećivala kakve "zabranjene" stranice ili šta ja znam sve ne).
U ovakvoj divnoj situaciji nije ni čudo da mi se ne mili upoznavati potencijalne kandidate za dečka (e, ali sad moji ponovo gnjave, jer kako bi bilo lijepo da imam s kim makar ići prošetati).
Mislim da sam dosegla samo dno života. Mislim nisam, mogla bih biti i beskućnik, ali... u ovom trenutku nisam baš nešto optimistična.
A sad o malo vedrijim stvarima. :)
Nastup je prošao OK. Iako nisam zadovoljna, budući da je moj plesni partner svaki ples uspio pogriješiti. Ma nije ni važno. Odradila sam svoje.
Ali fali mi moj lanjski plesni partner. S njim sam zbilja bila koordinirana. S njim je bilo zabavno plesati, jer smo se uvijek znali lijepo nasmijati. :)
I što kažete na utakmice "vatrenih"?
Nakon utakmice sa Brazilom bila sam tako ponosna, jer su stvarno igrali dobro.
Utakmicu sa Japanom gledala sam na Žirju, i bilo bi mi bolje da sam se kupala, a ne da sam gledala tu utakmicu jer je zbilja bilo bolno gledati ih kako su loši.
Ajd, sa Australijom su zaigrali malo bolje, ali tek u drugom poluvremenu.
I neću oprostiti Srni što je falio onaj penal!!!
A navijala sam kao da znam što je to zaleđe! I bila sam kockasta, tj. kvadratićasta po licu. Možda i stavim slikicu...
Odoh sad na ručak
PUSA svima
I javiti ću vam gdje na kraju idem.
Držite mi fige!
Post je objavljen 29.06.2006. u 13:36 sati.