Spavala je jučer kad sam joj poslala poruku. Nije mi to rekla, ali sam naslutila da odmara svoju dušu punu tereta. Kada je izašla iz neke svoje utopije, javila se. Glas joj je bio smiren. Ne kao inače. Znam, glupo je suditi kakav je tko, a vidio si ga jednom u životu. Vjerojatno osjetiš da je tako ili želiš vjerovati da ispravno misliš. Svi volimo biti u pravu. Ponekada kamufliramo svoju grešku i nekako opet ispadnemo u pravu. Ja volim biti u pravu i volim da je moja zadnja. To je vjerojatno ono djetinjasto u meni koje će se provlačiti kroz cijeli moj život.
Kada sam je ugledala hodala je usporeno. Baš poput zeca koji u džepu drži sat. Ona je gospodarica vremena i čini s njim što želi. Naravno, to je samo u bajkama tako, ali ona je za mene poput nježne vile i kao takva živjet će u mojim mislima zauvijek. Kosa joj se pomicala na vjetru. Kažiprstom desne ruke povremeno je popravljala naočale. Njezin osmijeh je nešto najiskrenije što sam do sada vidjela. Govorila je tiho, samozatajno, kao da od sebe čuva tajne o kojima mi je pričala. Vjerovala je u mene i neizgovoreno podržavala sve moje želje. Ona je razumjela.
Nismo se poznavale. Ne previše, ali ona je u jednom trenutku uspjela zamijeniti sve one moje drage osobe koje su ostale živjeti u nekom drugom gradu, u nekom drugom vremenu, u nekom drugom životu. Mislila sam da to neću nikada prežaliti. I danas mi se u grlu nešto stisne kad ugledam neka meni draga mjesta. Suze su mi u očima kada odlazim u Slavoniju, iako znam da tamo više nikada neću stići. Ta priča je gotova. Ne postoji nitko tko bi joj želio napisati nastavak. Nastavka nema. Knjiga se zatvara i čovjek bi trebao postati svjestan da kraj nije tužan. Nostalgičan, možda. Ali nikako tužan. Još uvijek živim za tren kada ću pomisliti to isto i pomiriti se s tim. Smatrala sam da je odlazak normalan proces u životu i da se ništa ne mijenja, da sve ostaje isto. Zato bi asfalt na cesti, neke planine i rijeke promijenile svijet? One ne mogu promijeniti ljude, promijeniti ljubav. A nekako ipak, učinile su sve to. No, jedna osoba je stala ispred svih onih tužnih slika koje su mi ostale pred očima i kao da je rekla: Gledaj me! Nisi sama. Ja sam tu, samo moraš poželjeti i tuga nestaje. I wish, I wish, I wish…
Nekidan je osvanula jedna njezina rečenica: Trebala bih moralizirati i nije ispravno da ti ovo govorim, ali…život je jedan. Nekako sam uvijek vjerovala u tu sintagmu, ali sam isto uspješno pronalazila razloge zašto da ne vjerujem u to, zašto to ne bi trebalo imati smisla. Jučer oko podneva sam ipak shvatila da život i jest samo jedan.
I danas se promatram. Nekako sam se promijenila. Ali ne možeš se mijenjati sam. Postala sam nešto što nikada nisam bila. Samoj sebi se nasmijem i sa zakašnjenjem se upitam jesam li to ja? Ako jesam, gdje li sam bila do sada? Jesam li postojala? Ili je sve bila uvertira u spoznavanje same sebe? Volim se ovakvu. Volim kakva sam i osjećam se dobro. Bolja sam osoba. U meni ipak postoji nada za smijeh. Kako da zahvalim na tome? Kako da zahvalim na tome što sa svojim glupavim izjavama uspijevam izmamiti njezin smijeh? To je jedino što želim. Želim da ljudi koje okružujem budu sretni. Da zbog te sreće budem sretna i ja.
Zahvalna sam na svim ljudima koji me ispunjavaju ovom osjećajem. Zahvalna sam onoj koja popravlja naočale kad priča, onoj koja mi svakoga dana „kucka po tipkovnici sa crveno nalakiranim noktićima“. Zahvalna sam i njemu koji vozi kao zagrepčanin kada dođe u Split i kad se svi dalmoši deru: Tak se vozi doma po Zagrebu, kretenu jedan! Ovoga puta dalmoše su zamijenili purgeri. Sretna sam zbog nekoga tamo. Sretna sam i što ovdje imam vas koji živite u tom nekom mom tajnom vrtu.
A kad me život jednom sustigne, presječe mi put, zaustavi me i upita: Kaj je bilo? Pogledat ću ga u oči i reći: Ništa…
I? Jel se isplati? Isplati se. Kako ne…
Post je objavljen 25.06.2006. u 21:51 sati.