Marketing
dio 11....
Gleda ponovno na sat kako bi se uvjerio koliko mu još preostaje vremena ako danas stvarno želi doći na vrijeme, i ne samo to, nego i prije krenuti.
04:13- definitivno prerano, jer mora krenuti tek negdje oko sedam i pol. Vrijeme koje mu se svih ovih 6 godina godina činilo tako besramno ranim, sada je izgledalo tako daleko.
Osjeća se kao dijete kojemu je obećano da će danas smjeti u lunapark, a to je za takvu beživotnu dušu koja nije mario nizašto zadnjih godina , poprilično čudan osjećaj. Osjećati se kao dijete-to je ono što bi Daniel želio, jer je cijelo njegovo djetinjstvo propalo, ali uvijek kada na to pomisli nije siguran bi li bilo sada bolje, ili bi se ponovile iste nedaće koje su se dogodile i tada. Interesantno je uvijek bilo razmišljati što-bi-bilo-kad-bi-bilo , ali prošlost na kraju krajeva uvijek ostane netaknuta i nepromjenjena. Nekada nam to odgovara, ali se koji put događa, kao i Danielu u zadnje vrijeme da nam to i nije najmilije.
Njemu se svih onih godina natpis na ogledalu kojeg je ostavio iza sebe njegov otac kao jedna noćna mora koja će već jednom proći ta niti jedna noć nije beskrajna. Dan nikada ne osvane jedino ako se činjenice potiskuju, a realnost ne prihvaća kao takvom. Ali danu ne treba puno vremena kako bi osvanuo, a čini se da na onaj djelić kugle zemaljske gdje stoji taj depresivan i traumatizirani srednjoškolac polako , ali sigurno izlazi sunce, koji je jedini razlog zbog kojeg de okreće zemlja, i zašto se okreću životi jedinki zvanim ljudima.
Ne može se reći da on to nije primijetio da tračak svjetlosti obasipa komadić zemlje na kojem stoji, ali primijetio je također da je tome svemu prethodio jedan poseban događaj, naime sve se to dogodilo nekoliko trenutaka prije nego što je susreo tu curu koja se upravo tada selila u njegov stari kvart.
Odjednom se sve to čini nekako realnim. Stvarnost nama samo svoje dobre strane, jer se tako i sve što je Dino rekao ili učinio isto tako ne čini kao farsa ili beskrajni san.
«Jedna je prednost u stanovanju u ovoj kući», pomisli on, «to, što su zidovi dobro zvučno izolirani.»
Toga u njegovom bivšem prebivalištu sigurno nije bio slučaj, jer se tamo čuo svaki korak u susjednoj sobi , a kamo li neka bučnije svađa, nespretno ispadanje lonca iz ruku kao i zvuci gitare.
«Zvuci gitare…», ponovi on, ovaj put naglas.
Štošta se promijenilo u načinu njegova života ovih dana, ali jedini predmet, iako on njega ne bi nazvao predmetom već nečim sasvim svetim, koji mu je pričinjavao osjećaj sličan zadovoljstvu, bi sada sasvim sigurno djelovao opuštajuće u njegovim rukama.
Otkako je po prvi puta čuo nečisti zvuk gitare kojeg je na neki način sam producirao, postao je zaljubljenik u taj predivni instrument. 
Uz njegovu vjernu prijateljicu njegova je jadna pojava opstala do ovoga trenutka. Trebao je nešto što će mu zamijeniti oca. O, da, vrlo čudno zvuči da mu jedna «stvar» može zamijeniti roditelja, ali jednako onako kako djeca trebaju oca, ona trebaju adekvatnu zamjenu ako on ode, a budući da Zdravko nije bio primjeren za obavljanje roditeljske dužnosti koja se sastoji od mnogo više dužnosti nego davanje džeparca, njih troje trebalo je nešto što će im zaokupiti pozornost i biti dio kompliciranog procesa izgradnje osobnosti.
Post je objavljen 24.06.2006. u 10:07 sati.