Dakle prva je gledana u Los Angelesu.
Druga, nakon 5 minuta moljenja barba iz american airlinesa mi je prebacio kartu za kasniji let, je gledana u Bostonu na najruznijem terminalu 4. Ja ekipa kafica i jedan pilot hrv podrijetla smo zdusno navijali za nase. Japanac je sutio sa strane.
Treca, negdje u MAinu, na krizanju 220 sa 1. Ja pas, i tri cudaka iz maina. I jos neke djevojke. Jako debele. jako jako jako debele. izuzetno debele.
Maine je jako jako jako zeleni i jako divan. More im je malo u kujcu, nema bas previse ljudi ali priroda je predivna.
Nekidan su me profesori koje posjecujem ubili u pojam, razjebali potpuno. Skrhali sve moje ideje u zacetku.
Jebes valjda je to znanost.
Ali super mi je bilo voziti 110 po cesticama koje me podsjecaju na nase doma, s raspaljenim radijom i u iznajmljenom autu koji stvarno ide bez da svakih malo crkne.
Jos sutra i preksutra a onda po jastoge i nazad za LA.
Danas je dvije godine da je moj paso umro.
Post je objavljen 23.06.2006. u 02:30 sati.