Bila sam u knjižnici. Izbjegavala sam dodirnuti knjige zbog straha od zaraze. Na polici o psihologiji nije preostala ni jedna koju još nisam pročitala, krenula sam dalje. Gledala sam u sjajno utisnute naslove, u iskidane korice prelivene juhom od rajčice, u knjige na čijim stranicama su ne nalazili priprosti komentari čitatelja i inicijali upisani u srca ili kocke. U svakoj od tih knjiga nalazili su se dijelovi života autora zamotani u sjajni papir kako bi djelovali izmišljeno. Iz svake je virio dio nekoga i žudio za time da bude pročitan. Sve su me privlačile, ali tražila sam neku uzbudljivu koja će me na nekoliko sati zabaviti i uz koju ću na sve zaboraviti. Uvijek sam od odlaska u knjižnicu pravila predstavu i dobro se zabavljala između redova polica birajući knjige jer sam znala da ću ih kod kuće čitati počevši od one najzanimljivijeg naslova i nikad ne dovršiti onu zadnju, najdosadniju. Otišla sam do police s bajkama. Dugo sam gledala sretna lica nasmiješena na onaj način na koji sam ih zamišljala kao djevojčica dok su mi ih poznate usne opisivale.
Negdje oko 1986. kada sam imala 3 godine u svijet bajki me je uveo moj deset godina stariji brat. Rođendane smo slavili isti dan jer je razlika bila samo tri dana, a on mi je neumoljivo svake godine kupovao sve deblje knjige i velike enciklopedije znanja, prirode ili znanosti. Kuća u kojoj smo u to vrijeme živjeli (moglo bi se reći preživljavali) bila je jedna od onih dvorišnih nastambi u najlošijem dijelu grada. Koliko god je izvana bila uredna, toliko je iznutra bila otrcana. Uz ono malo namještaja, naslijeđenog od nekog rođaka kojemu ni ime ne znam (svi su brzo isparili kada je krenulo loše, govorili su stariji), nije bilo više ništa po čemu bi se dalo zaključiti da u te dvije sobice živi četveročlana obitelj. Zidove je nagrizala crna plijesan i činila zrak prljavim i punim bolesti. Na sreću, ili možda nesreću, djetinjstvo je brzo prošlo, a samo je ostavilo u moju svijest nekoliko urezanih uspomena. Sve odreda bile su katastrofalne.
Najprije je uvenula majka. Sredinom listopada 1989. je završila na bolničkom ležaju s iglom zabijenom duboko pod kožu. Na lice su joj stavili masku za kisik jer je teško dolazila do daha i brzo bi se umorila. Dijagnosticirana joj je upala pluća. Za tjedan dana se vratila kući, ali već nakon nekoliko dana je opet bila na istom bolničkom odjelu s istom dijagnozom, samo s uvećanim problemom. Nakon tri tjedna su ju pustili kući. Ležala je na krevetu, sjedila sam do nje i čitala joj bajke. Do sredine prosinca je umrla. Mrlje na rendgenskoj slici nisu predstavljale upalu, nego rak.
Dva tjedna kasnije sam plakala i zahtijevala božićno drvce jer sam se nadala da će tako sve opet biti kao prije. Te večeri sam zadnji put vidjela oca kako izlazi kroz drvena vrata. Nije prvo krenuo po bor, nego na nekoliko pića. Nešto prije ponoći se žurio kući da mi stigne postaviti bor i čestitati Božić. U žurbi, i polupijanom stanju nije na vrijeme vidio dijete koje je na ulici ispaljivalo petarde. Naglo je skrenuo da ga ne udari autom, ali njegova majka je stajala pokraj ceste i na mjestu ju je usmrtio. Vjerojatno je bio u šoku kada je pobjegao s mjesta nesreće. Uhvatila ga je carinska policija kada su primijetili udubinu na automobilu nekoliko sati poslije. Često sam se pitala što je bilo s dječakom koji je nagrađen životom u zamjenu za život njegove majke.
Uzela sam četiri knjige i krenula ih dati knjižničarki da ih utipka u računalo. Između polica sam čula pokrete, udisaje, zvuk sličan pucketanju istrošenih zglobova, ali nisam nikoga vidjela osim redova knjiga. Tih desetak metara mi se učinilo kilometarski dugo. Užasno strašan prostor iza mene kojeg se bojim kao da bi me mogao proždrijeti. Vračajući se kući, s torbom u ruci koju sam zamahivala u duetu s koracima, gledala sam ljudima u lice. Htjela sam im pročitati misli, doznati odgovore urezane u brazde koje im je darovalo vrijeme.
Na autobusnoj stanici me je cijelo vrijeme gledala neka žena u sivom kaputu, ali ipak je ušla u drugi autobus. Moj je ubrzo došao i smjestila sam se uz prozor zagledana van i zamišljena. Razmišljala sam o još jednoj verziji događaja vezanih uz moju smrt.
Vidjela sam dvostruka vrata sa debelim staklom pri vrhu. Nemoguće je kroz njega vidjeti što se nalazi s one strane. Vrata se otvaraju i propuštaju u hladnu, bijelu prostoriju. Na staromodnom radnom stolu su, jedna na drugu, složene knjige. Najgornja je otvorena, a stranice se same polako listaju kao nevidljivom rukom. Ne kao na vjetru, već puno sporije i pažljivije. Na dvije suprotne strane su ormari s pravokutnim ladicama na kojima je u sredini zalijepljen svijetložuti karton ispisan nečitkim rukopisom. Nečija uvela ruka s požutjelim noktima i plavim žilama otvara jednu ladicu. Staračka ruka, obojena pjegama. Ladica se pretvara u ležaj. Ruka povlači bijelu plahtu i otkriva moje beživotno tijelo. Oči su mi širom otvorene, na ustima je izraz smrtnog vriska koji je odavno prošao. Usne su mi svijetlo-ljubičaste, a oko očiju se vide plavo-sive sjene. Prsti ruke su mi zgrčeni, nalik pandži. Na desnom stopalu palca je privezana ceduljica kao u filmovima. Cijelo tijelo mi je prošarano plavim prugama. U kratkom trzaju zgrabila sam staru ruku koja je mirovala u blizini mog tijela.
Uzvik iznenađenja me je vratio u sadašnjost. I dalje sam sjedila u autobusu, a u ruci sam čvrsto držala ruku nekog starca. Izbezumljenim pogledom je gledao moje oči i istrgnuo šaku iz mog stiska. Moja stanica je odavno prošla pa sam se vraćala pješice. Imala sam osjećaj da veliki pauk plete mrežu oko mog života. Mreža je postajala sve gušća, a u nju su se polijepile sve mračne misli i zaslijepile svjetlost.