Marketing
NEKI GLEDAJU NOGOMET, A MI...
Prošla je još jedna radna nedjelja.
Dan je započeo super…probudio sam se. Otvorio sam svoje oči oko 10 sati, malčice ih protrljao, skuhao kafu i sjeo na balkon. Dan je bio zakon. Najviše zbog toga što smo za danas dogovorili vege-roštilj kod Idesbebe. Nebo vedro, tu i tamo koji sitni oblačak – idealno. Nastale su male peripetije oko samog dogovora, no ja sam potegnul onak kak je bilo dogovoreno, a ostali su se skupili putem. Obavio sam manji šoping i put Remeta.
Gore su me dočekali Idesbeba i njegova draga. Sve je bilo lijepo pripremljeno, pospremljeno, onak, baš – zakon. Čak si je dao truda i ubo novi roštilj. Krštenje je odma palo. Doduše, malo me zabrinuo oko odabira ugljena, jerbo je bio neki samospaljujući briket uvoz iz Bugarske. Kao, ne treba potpaljivati, nego samo vužgaš kuteve pakunga i on se sam zapali – i zapalio se. No, dobro…ovak i onak je od nečeg moraš krepat, pa ak' moram od radioaktivnog Bugarskog ugljena, onda neka bude.
Uz taj lijepi par, dočekao me i susjedov ljubimac, Nera. Ona se uvijek bolje osjeća kod nas nego kod gazde. Kad got bi mi gore zaružili, ona bi ružila s nama. Baš je drago pseto. Sjećam je se još dok je bila mala znatiželjna dlakava buhtla. Svaki puta bi šmugnila kroz rupu na ogradi i prava - u kuhinju. Zakon.
Pobacao sam hranu na dobro zagrijani roštilj i sjeo. Pifce u ruku, maramice među noge (znojio sam se ko kurva pred ispovijed) i peri. Dosta dugo je sve to zajedno cvrčalo, a za divno čudo ugljen je izdržao taman do zadnjeg komadića pripravka. Bilo je malo upitno, hoće li radioaktivni ugljen izdržati ili ne, ali evo - toplo preporučam. Zakon je.
Budući da je to zapravo vikendica u kojoj baš nema previše toga, naletili smo na mali problem sa muzikom, no Idesbeba je to svojski riješio. Gore su mu bili stari zvučnici od komp-a, a sa sobom je imao mp3 player, koje je lijepo spojio i eto mjuze. Iskopao sam negdje ispod sica u autu jedan prastari CD nakrcan svime i svačime, pa između ostalog i Zdravko Čolić "Druže Tito, mi ti se kunemo", na što su se svi prisutni pogledali i prasnuli u smjeh.
Spekli smo neke vegeterijanske hrenovke. No, kod njih smo skužili da bi ih trebalo prvo skuhati, pa onda ispeći, no i ovako je ispalo OK. Pečeni sojini šnicli dobro umarinirani, sa roštilj-začinom Mexicana. Onak, malo daje žešću aromu. Čak su i deklarirani mesojedi rekli da je sve super ispalo. Nemreš bolivit.
Vrhunac (bar po ocjenama prisutnih) bili su tzv. soja-burgeri. Dodao sam malo sitnog luka u smjesu i malo ulja prilikom miješanja. Ulje obavezno treba dodati, jer ako ih se peče na roštilju, ispadaju jako suhi, tak da ak dodaš ulje u smjesu, taman se dobro ispeku i ne budu suhi. Jest da je to kao za peći u tavi, al eto, volim ekperimentirati. ;)
Meni su osobno najdraži ražnjići. Njih uvijek potamanim najviše. Fora mi kad se paprika i luk na njima ispeku, pa dobiju onaj neki dobar okus (barem meni). Jedino mi je bio bad što nisam imao Tofu-a, nije ga bilo u Todorića. Moral bum mu se požaliti, to čak drže i u Getro-u, gdje mrzim ići, jer mi svi izgledaju ko skladišta (a ona su mi se smučila još u mlađim danima, jer sam u dosta njih radio).
Meni nezaobilazni prilog su – MASLINE. NE mogu živjeti bez tih malih smiješnih zelenih plodova. Mogu ih jesti uz bilo što, a mogu ih jesti i same. Nije se dogodilo jednom da sam potamanio cijelu teklicu, onak, uz film. Masline...masline...masline...:)
I na samome kraju, onak prenažderani, nabacili smo partiju Rizik-a. Ubili neka 2 sata, pobili se dobro na igraćoj ploči, pospremili sve iza sebe i uz tugu što je dan prošao, krenuli svaki svojoj kući. I tako, sada još pod dojmovima žderila i zabave, zadovoljno pišem ovaj post, dok mi Kićo prede u krilu. :)
Eto, prošla je još jedna radna nedjelja…
Post je objavljen 18.06.2006. u 23:33 sati.