Pregled posta

OD DETERDŽENTA DO BAJADERA

Svog starijeg sina rodila sam u jeku ratnih godina. Uzbuna više uglavnom nije bilo, no sve je bilo još jako daleko od normale. Rijeka izbjeglica koja se slila k nama očajnički se pokušavala prilagoditi nedavno nezamislivim uvjetima života. Standard je rapidno ne padao, nego nestajao. Plaća mi je prije odlaska na porodiljni bila oko 150 DEM (ne bih to u eurima, izgleda još gore), porodiljna naknada još nešto manja. Ne, nismo se osjećali siromašnima – imali smo krov nad glavom, dovoljno novca za hranu i režije, našlo se i za odjeću za bebu, iako su tu često priskakali prijatelji i kolege s preraštenim stvarima svog podmlatka i, naravno, djedovi i bake s poklonima po svojim tadašnjim mogućnostima. No za jedno nikako nije bilo – za jednokratne pelene. Kupovali smo ih samo za noć. Kako god obrtali svoj skromni budžet, nije se našlo dovoljno za nešto više. Znam da su jednokratne pelene zagađivači okoline, potencijalni izvor zaraze, pune štetnih kemikalija etc. etc, no komfor koji pružaju najmlađima, a samim time i njihovim roditeljima, uistinu je nenadoknadiv. Pitajte danas mlade roditelje tko bi se htio toga odreći. Mislim vrlo malobrojni.
No nisam željela napisati post o pelenama za jednokratnu uporabu, nego o deterdžentu koji se koristi za pranje onih drugih – pamučnih - u kojima su stasali bebači rođeni prije sredine osamdesetih. Imala sam četrdeset ili pedeset pamučnih pelena – nešto svojih, nešto dobivenih od kolegice koja je rodila u još gorem vremenu neposredne ratne opasnosti i istu muku mučila s novcem. Pelene se odlično peru, što se više peru i iskuhavaju, to su mekše i ugodnije za nošenje. No čime ih prati? Dok sam bila na porodiljskom, koristila sam naš stari dobri Fax Helizim – nisam ni htjela ništa drugo, da se na slatkoj maloj guzi ne bi pojavile opake alergije na neke nepoznate kemikalije iz stranih deterđenata (naivka ja, kao da je taj deterđent bio isti onakav kojim su bile prane moje vlastite pelene u neko pradavno doba!). Nikako nisam uspijevala zadovoljavajuće oprati upravo tu gomilu pelena i sjećam se kako sam često mrzovoljno proučavala sivkastu tkaninu i nekakve masne mrvice koje su se hvatale na vešu. Onda se pojavila ona. Mala kutijica koncentriranog Ariela. Nešto kao 2,4kg, ne sjećam se, nije bio cijeli broj. Stajala je neko vrijeme u pričuvi dok sam razmišljala o osipima, ekcemima i sličnim pojavama na koži svog malog zlata, a nisam bila spremna izložiti ni naše odrasle kože nekom pogubnom utjecaju kemijske industrije. Danas mi je to smiješno, ali po pitanju deterđenata bila sam vrlo konzervativna. U međuvremenu sam morala djelomično odstupiti od nekih načela jer nas potrošačko društvo tjera na kupnju novih proizvoda na vrlo jednostavan i perfidan način – stari proizvodi nestanu, pojave se novi, navodno bolji, a vi, kupci, uzmite ili ostavite. O tome bih mogla napisati veliki ljutiti post, bolje da zaboravim...
Uglavnom, oprala sam pelene Arielom, davaput sam pokrenula ispiranje i dobila prekrasne bijele pelene. A guza je ostala živa i zdrava. Odonda uglavnom kupujem Ariel koji je ovih dana završio na svojevrsnim crnim listama. I meni se činilo da nije svaki Ariel jednako dobar, zapravo mi više nijedan nije prao tako dobro kao onaj prvi, no bio je uvijek dovoljno dobar da se ne zamaram detaljima. A sad kažu da je onaj namijenjen Hrvatskoj i sličnim samostalnim državama slabije kvalitete nego onaj koji se prodaje u EU. I da je jako štetan, da bi na njemu morala biti nacrtana uginula riba kao znak da je neprijatelj okolini. I što sad? Razmislit ću, možda se opet prebacim na nešto domaće. Valjda u ovim boljim vremenima više ne štede na izbjeljivaču ili čemu već...
Još sam se na jednom proizvodu prije nekoliko godina upoznala sa sličnim problemima. Vraćala sam se s posla kad mi je na tramvajskoj stanici ljubazna djevojka gurnula nešto u ruku. Bila je to vrećica Panthene pro-v šampona za normalnu kosu i propagandni letak za tada novi proizvod. Iskušala sam ga na svojoj prilično zahtjevnoj kosi i bio je odličan. Sutradan sam u drogeriji kupila cijelu bočicu – sa sobom sam nosila vrećicu od potrošenog uzorka kako slučajno ne bih kupila nešto drugo sličnog naziva. Nije bio dobar kao onaj u vrećici, ali još uvijek bolji od mog starog šampona. Učinilo mi se osim toga da s vremenom učinkovitost šampona iz iste bočice slabi, no nisam obraćala pozornost. Neko vrijeme sam ostala na tom šamponu, zatim otišla dalje u vječitoj potrazi za nečim što će zamijeniti nekoliko dostupnih šampona iz vremena mog djetinjstva kad sam ili imala bolju kosu ili su ondašnji šamponi bili bolji. Sjetila sam se svega toga kad sam nedavno kupila Garnierov šampon za obojenu kosu s biljnim ekstraktima. Prvi koji sam dobila kao uzorak uz boju bio mi je jako dobar, no nakon prve kupljene bočice odustala sam (dojadilo mi je hodati okolo sa stalno slijepljenom kosom kao da je nisam prala tjedan dana) i vratila se staroj dobroj Schaumi koju trošim već nekoliko godina (iako joj se izgled, sastav biljnih ekstrakata i još ponešto više puta promijenilo u tom razdoblju). Došla sam do zaključka da ovu pojavu kod šampona, ukoliko proizvođači ne muljaju (a za to ih često optužuju) možda izaziva slobodan pristup zraka nakon otvaranja bočice.
Bilo kako bilo, željela bih da ponovo mogu kupovati proizvode koje poznajem, a ne da me dotični vrebaju iz nove ambalaže kao mačak u vreći, dok ja očajnički tražim onaj stari koji mi je bio dobar. I ne odnosi se to samo na razne deterđente i šampone, našlo bi se tu i sapuna, prehrambenih proizvoda, igračaka, kućanskih aparata, čak i bicikala i romobila, možda i automobila – onih običnih, mislim. Sve ide u nekakvu hiperprodukciju, nemilice se rasipaju resursi za proizvodnju sve nekvalitetnijih stvari. Volim i ja puno toga što se danas nudi, nisam neki manijak koji se zatvori u konzervu i urla protiv svega i svačega, ali iskreno vjerujem da u svim stvarima mora postojati mjera. Tako i u ovakvim marketinškim zahvatima koje sam gore spomenula. Željela bih da prevlada jedna druga struja, ona koja nudi kvalitetne proizvode koji se sami reklamiraju višegodišnjom uspješnošću na tržištu i samo se povremeno kupcima osvježi sjećanje određenim zahvatima. Na primjer Bajadere, (one Kraševe, naravno). Poznajem ih od kad znam za sebe i oduvijek ih obožavam. A ukus im se nije promijenio. Zašto mijenjati pouzdanu recepturu kad je ova dobra? Prošle godine Bajaderesu bile neko vrijeme stalno prisutne u reklamama na televiziji i u drugim medijima – smjestili su ih u nove, još ljepše kutije i kutijice, omogućili fanovima kupnju šalova i kravata s prepoznatljivim dezenom (ne bih ja to nosila iz principa, no moram priznati da je lijepo napravljeno), a cijena je ostala gotovo ista u odnosu prema drugim proizvodima. To ja smatram uspješnim proizvodom.
Mogla bih ovako unedogled. Svaka čast onome tko me je pratio do kraja. A pouka? Budimo umjereni, nemojmo uzimati samo zato što se nudi. Ovaj je svijet pun nemoralnih ponuda. Otvorimo oči i pokušajmo časno prošetati kroz tu prašumu. Jer sva ta ponuda postoji zbog nas. Ako mi kao pojedinci promijenimo potražnju, polako će se početi mijenjati i ponuda. Na bolje, nadam se.

Ispričavam se zbog većeg broja pogrešaka kojih sigurno ima, ovaj post objavljujem najvećom brzinom, prije nego što se blog ponovo onesvijesti (a možda i neće, moramo biti optimisti!)

Post je objavljen 16.06.2006. u 20:33 sati.