Milana je imala perzijsku mačku, dvije dugokose prijateljice i jednog polovnog muža. Svakoga dana u isto vrijeme Milana bi mu pripremila ručak, kavicu uz novine i svježi kolačić. Volio je rituale, volio je tišinu. Zaspao bi rano. Kad bi u neko gluho doba noći Milana i sama ipak odlučila odspavati par sati, našla bi ga kako mirno spava na svom dijelu velikog bračnog kreveta. Nije je ostavljao, nije švrljao noću, ni po barovima, ni internetu. Bio joj je dobar, bio je tu. A Milana je bila usamljena.
Milanu su prijateljice nagovorile da nabavi svoj kompjuter i prikači se na virtualnu autocestu. I rekle su joj da je sve moguće, da samo treba jednom srcem izreći što želi i da će je joj njezin elektronski anđeo čuvar sigurno ispuniti želju. Milana je vjerovala. Milana je odživjela stotine kratkih života. Popila mnogo stvarnih kava i prošetala mnogim parkovima, no nikada se ne bi nalazila s istim više od jednom. Kući se uvijek vraćala na vrijeme za ručak i kolačiće. Pospremila bi dojmove, napravila mentalne bilješke i izbrisala sve poruke. Vrijeme je bilo za novog. I ponovo bi noćima lebdio njezin osmijeh nad tipkama.
A onda je pronašla pjesnika. Stotine su poruka danima i noćima letjele između njihova dva ekrana. Jedne rane proljetne večeri pristala je i na drugu šetnju. Slušala ga je kako lijepo priča o svojoj bivšoj djevojci. Slušala s čežnjom i jednom neobičnom željom da jednom netko priča tako i o njoj. Priča, a možda i piše, netko tko bi s riječima znao kao njezin novi princ, netko tko će razumijeti i nju i sebe, i sve to fino oblikovati i opisati. Shvatila je da je to ono za čim je čeznula i tražila. Kroz tuđe riječi vidjeti da je nekome baš ona, makar jednom bila, posebna.
Nije spavala te noći. Nije sjedila za kompjuterom. Kroz prozor je gledala titrava gradska svjetla i u svakom od njih vidjela mogući komadić vlastite besmrtnosti kroz baš njegove pjesme i riječi. Prisjećala se tuđih stihova, davno zaboravljenih. O ljepoticama s kosama boja gavranova i meda, licima koja su pokretala brodove, očima bez dna, ljubavi i ljepoti, ali i o velikom bolu u najdivnijim sonetima.
Pred jutro joj se, iscrpljenoj, u misli ipak nezadrživo uvukla demonska misao. "Bivša".
Nespremnu i ranjivu, ta ju je riječ dohvatila užarenim kliještima i nije je više ispuštala. Milana je drhtala. Morala si je priznati, nevoljko ali duboko unutra, da je cijena prevelika, da je besmrtnost i posebnost uvijek prošlost, da je najjače kad je gotovo, bivše. Nikada je ne bi zadovoljilo samo znanje da je, jednom, nekome nešto važno značila. To nije željela, postati ničija bivša, ničiji stih, uzvišen i promašen.
Milana se tiho uvukla u krevet kraj muža. Njezino je srce otkucavalo želju.
Sve i zauvijek ili nikad ništa. Nikad bivša.
Post je objavljen 14.06.2006. u 13:59 sati.