U našoj je biti da smo nestrpljivi i pomalo nezahvalni - u mnoštvu situacija htjeli bi dobiti i više nego što nam pripada, želimo sve i više od toga, i to odmah. Posebno je to vidljivo i opipljivo kada se radi o budućnosti.
Tko od nas nije želio znati, primjerice, hoće li proći na ispitu, hoće li dobiti posao, hoće li na sutrašnjem rođendanu kod prijateljice sresti nekog zanimljivog?
U svakome od nas čuči malo radoznalo stvorenje - svi bi mi nekada htjeli malo virnuti u budućnost. No, to je neizvedivo - možda je i bolje tako.
Velika većina nas se pomiri s činjenicom da je strpljenje jedna od najvećih vrlina i da nam nema druge, nego sačekati jutro i vidjeti kakav će biti dan.
No, neki od nas idu dalje - pod svaku cijenu moraju znati što ih čeka iza ugla, u budućnosti.
Čovjek je oduvijek bio znatiželjna životinja, na razne načine je pokušavao pogledati u budućnost. Kada su bili naši davni preci u pitanju, to je i razumljivo - jer, nedostatak kiše značio je da nema uroda, da nema divljači, drugim riječima - da nema hrane i da mu prijeti opasnost da izumre. Tražeći načina da dozna hoće li kiše biti ili ne, pojedinci su počeli u okolini, u prirodi iznalaziti raznorazne božanske znakove i signale, tumačiti ih ostalima - na taj način su postali Izabrani, oni s kojima neke sile koje su u stanju gospodariti njihovim životom i smrti komuniciraju - nastali su šamani, vračevi, vidovnjaci, posrednici između božanstava i običnih smrtnika.
Vremena su se promijenila, no potreba za uvidom u budućnost ostala je duboko ukorijenjena u čovjekovoj podsvijesti.
Gotovo da nema nikoga od nas koji nije u životu pročitao barem horoskop - nema ničeg lošeg u tome da smo ponekada radoznali i želimo vjerovati u to da su nam zvijezde naklonjene.
Horoskop, numerologija, tarot, hiromantija, proricanje iz kave, graha, karata - mogu biti zabavni, sve dok smo svjesni da je naša sudbina u mnogome u našim rukama, da smo mi ti koji u najvećem broju situacija sami odlučujemo što ćemo, kada i na koji način napraviti i reći, što je nekada presudno da pokrene ono što volimo zvati zamašnjakom sudbine. Naravnp, postoje parametri na koje ne možemo utjecati. Sudbina, Božja volja, kismet....nazovimo to kako želimo.
Poneki od nas idu dalje - ne mogu se tek tako pomiriti sa činjenicom da nam je budućnost nepoznanica, no možda najviše od svega ne žele ili ne mogu saživjeti s jednostavnom činjenicom da su sami odgovorni za najveću većinu svih ružnih ili lijepih stavri koje im se događaju u životu. Takvi su ljudi najčešće žrtve raznoraznih lešinara - magova, bioenergetičara, iscjelitelja, proroka - koji ne samo da sa sigurnošću "vide" što nekome donosi budućnost, već imaju i "pouzdane" metode mijenjanja Sudbine i ispravljanja svega lošeg što se nekome sprema.
Ja sam se oduvijek prema proricanju odnosila s neozbiljnošću - ponekad bih mamu ili nonu, dok je bila živa, nagovorila da mi otvore tarot (obje su majstorice tarota, samozvane naravno) i zabavljala bih se tako, najčešće s prijateljicama, što bi moje seniorke redovito raspizdilo do te mjere da su mi karte završavale bačene u glavu. U stvari, najviše sam voljela slušati priče koje bi moja nona ili mama složile, s puno mašte, iako im nisam vjerovala ni riječi - ja bih se uživjela u njihove pričice ali bih ih već nakon sat-dva zaboravila.
Neke moje prijateljice su išle puno dalje od toga, naročito kada bi imale nekih, najčešće ljubavnih problema. Tada bi zaboravile na sve - odgoj, obrazovanje - racionalnost koja je svima redom bila jedna od glavnih odlika mahomice bi nestajala, i one bi poput zaslijepljenih kokoški jurcale naokolo, tražeći neka magična rješenja problema, očajnički želeći čuti nešto lijepo i vjerovati u to.
Tako je jedna moja prijateljica, kojoj je majka dugo umirala od teške bolesti i koja je u to vrijeme bila očajna i sama, otišla kod jedne vračare koja joj je bacala grah i koja joj je prorekla da kada skine crninu (a kako je živjela u malom mjestu gdje se informacije šire poput prerijskog požara, babi nije bilo teško saznati za prilike u kojima je moja frendica živjela), stići će joj princ na bijelom konju koji će riješiti sve njene probleme.
Majka joj je nekoliko mjeseci nakon toga umrla, prošlo je od toga već desetak godina, no moja je prijateljica i dalje sama.
Ali, ono što me ponukalo da danas ovo napišem, je nešto što sam danas čula na poslu. Ja se ne iznenađujem i šokiram baš tako lako, no to što sam danas čula me ostavilo otvorenih usta - naime, u Rijeci, negdje na Vežici pojavila se nova trendy proricateljica sudbine koja čita budućnost iz stolice! Ne, ne..ne one na kojoj sjedimo, već stolice koja se zove i feces, drekić, govance.
O da! I to ne na način kako su vračevi i šamani iz oblika, boje, mirisa (bolje reći, smrada) zaključivali o sudbini - ova je modernija! Proučava šaru koje govance čini dok spuzne niz kosinu u školjci, baš poput šara koje talog kave ostavi u šalici.
Ova je svoj modus operandi modernizirala - ne njuši WC školjku i ne čačka po stolici - nije ona luda, poput mene i meni sličnih da za kruh zarađuje prljavim i potencijalno zaraznim poslom, o ne! Njen je sistem vrlo razrađen. Naime, klijent najprije dođe kod nje na razgovor, ona mu daje čarobnu smjesu trava koje navečer nakon pranja i pročišćenja tijela i duha mora popiti (meni se čini da je to čaj za čišćenje).
Ujutro, kada obavi "poslić", poslika školjku prije nego povuče vodu i pošalje slikicu MMS-om ili mailom "vidovnjakinji", koja ju "čita" i nakon toga da svoj sud. A cijena je pravo zadovoljstvo : od 500 kuna nadalje.
Naravno, cure koje su mi to pričale kažu da su to navodno čule od nekih drugih, da ne znaju točno i tako dalje i tako bliže...
Eto! I taman kada pomislim da ljudska glupost baš i nije toliko neiscrpna kako se čini, nešto me mora demantirati...
Post je objavljen 10.06.2006. u 00:00 sati.