Marketing
Jupi, jaja!
Renči je imao najbolje ideje za potrošiti duge ljetne dane za vrijeme školskih praznika. Stalno sam hodala za njim i njegovim plavim loknicama, ne bi li otkrila koju je novu ideju dobio i što se to upravo kuha ispod skakutave plave kose. Izgledao je ko anđeo, a bio je živi vrag. Vragovi su uvijek privlačniji, barem djeci. Oni su pokretači. S njima se nešto događa. Anđeli ćemo biti navečer, kad zmazanih koljena, poderanih kratkih hlačica i musavih lica dođemo pred roditelje. Taj pogled ćemo sačuvati za njih, samo da ne dobijemo dvadeset pet po turu. Ili nedajBože zabranu gledanja crtića u sedam i petnaest. Do tada imamo cijeli dan.
Naša baka je imala kokoši. A kokoške su imale jaja. A mi smo bili mali i nije nam bilo jasno zašto ne sjede na tim jajima, nego dozvoljavaju baki da dođe i uzme im njihovo mlado. Sigurno su bile glupe. Ko kokoši. Sigurno su se umorile od sjedenja. Moramo im pomoći prije nego bakina ruka dohvati male.
Iako nigdje u blizini nije bilo niti jednog pijetla mi smo bili uvjereni da se u tim jajima nalaze mali pilići. Ustvari, Renči je bio uvjeren. A kad je on bio uvjeren, ja sam bila još uvjerenija.
Njegove loknice odskakutale su do kokošinjca, a moja ravna plava kosa za njim. Njegova ručica dohvatila je jedno jaje. Moja, tri godine starija, dohvatila je drugo jaje. I tako smo postali budući roditelji. Ponosni. Tajni. Ko agenti. Teško da bi se i sam James Bond upustio u takvu avanturu. Znali smo što bi nas slijedilo da nas je netko otkrio. Kradljivci jaja se opako kažnjavaju. Osim dvadeset pet po turu i ne gledanja jedinog crtića u danu, bilo bi tu i onog najgoreg. Najlakše je odtrpiti šamar-dva, malo po guzi ili jednu zabranu. Ali ono dvosatno prigovaranje-to je bilo najgore. Ribanje i ribarsko prigovaranje. U kontinentalnom kraju. Prestrašno. Bili bi i koza i magarac i tuka i majmun i samom vragu ispali iz torbe i niškoristi i štetočine. I ine životinje. Čudno kako nikada nismo bili kokoši. To nam je, izgleda, falilo.
U najvećoj tajnosti unjeli smo jaja u kuću. U džepu. Pa u sobu. To je postao naš kokošinjac, a mi kokoši. Konačno. Sjedili smo na jajima. Nismo se usudili ni na WC, da se jaja ne ohlade. I nestrpljivo očekivali trenutak kada će se početi nešto događati. Prvo smo se bojali i progovoriti, a onda nam je palo na pamet da bi mogli malo i zakokodakati. Možda bi to pomoglo. Renčiju je to palo na pamet. A kad je njemu palo na pamet, onda je i meni palo. To je bila lančana reakcija. Normalno.
Svako malo bi se navirivali, opipavali jaja, provjeravali da ih nismo zdrobili, provjeravali temperaturu ljuske. Sve se činilo savršeno. Pa zašto onda ne izlaze?!
Smišljali smo im i imena. Kalimero, Kikica, Žućko, Zlatica. Ko pravi roditelji kad čekaju bebu. Dvije bebe. Jedina razlika je bila što je muškarac u ovom slučaju pomagao svojoj družici. Kao morski konjic, koji nosi jaja umjesto konjicke. Ko zna šta morska konjicka za to vrijeme radi. Sigurno ne kokodače, kao ja.
Naravno da su Renčiju padale na pamet nevjerojatne ideje. Od one da ih stavimo u pećnicu, pa nafrljimo, ubrzamo proces i odemo se igrati, pa do one da ih vratimo pravim mamama, pa da se sutra vratimo po njih. Prije bake. Ipak smo mi brži.
Naravno da je pao mrak, a da se ništa nije dogodilo. Naravno da smo bili otkriveni. Jer koja djeca-vragovi sjede usred bijelog dana, usred ljeta, pola dana u sobi i kokodaču?
Naravno da smo bili i kažnjeni. Ali najveća nam je kazna bila to što nismo uspjeli toga dana postati roditelji.
Sva sreća da u sobi nije bila postavljena kakva skrivena kamera. Ovako, ostaje samo moja riječ protiv njegove. Nema dokaza da smo sjedili na jajima. Nema dokaza da smo bili kokoši.
Renči je danas velika faca. Ne zato što je moj bratić. Ali je faca. Ne prevelika, ali dovoljno velika da padne pod stol od srama i da mu glava poprimi boju zrele jagode ako netko sazna da je mislio da je kokoš. Da je sjedio na kokošjem jajetu. Da je želio postati mama-koka i prvi zagrliti svog piceka. Još pijetao, nekako. Ali kokoš?!
Renči danas ima obitelj. Dvije kćeri. Niti jedna mu se ne zove niti Kikica, niti Zlatica. Sigurno se ne želi sjetiti te epizode svaki puta kad ih pozove.
Za mene, nema problema. Ja sam ionako kokoš.
I svojoj djeci često tepam Piceki moji.
Post je objavljen 08.06.2006. u 10:38 sati.