/ Kavanska priča objavljena u K&K od Zvonimira Milčeca,Godina I, br. 3, Fašnik 1997./
Četrnaesti veljače tisućudevetstodevedesetšeste. Dan zaljubljenih i druga godišnjica mog četrdesetpetog rođendana. Četrdesetperti rođendan zamislila sam kao prag iz kvantitete u kvalitetu. Zlobnici bi me nazvali polovnjačom.
Viđeno me baca u depresiju. Dobro bi mi došla generalka. I duhu i tijelu. Duh mi je posebno u bedu. Kada saldiram sve kartice svojega života, postavljam si pitanja: Gdje sam bila i što sam radila? Zar je moralo ispasti baš ovako? Valjda je moralo. Što je, tu je! Sve mi je loše. I posao i rezultati. Ovo je zadnje, da, nažalost i osnova svega. Život mi se pretvorio u akrobacije od kojih zastaje dah. Mojom svakodnevnicom upravljaju sportovi. Tako plivam u dugovima, zaronim do dna, tu se pritajim i pričekam iluminaciju. Odbacim se na površinu i dišem punim plućima. To je predah koji ne traje dugo. Tek toliko da se pripremim za šprint. Na kratke staze. Samo ono što me dostigne. Opomene pred isključenje. Prakticiram i košarku, na jedan koš. Između dva koša me ne zanima. Gubi se energija, nepotrebno. Čime da ju nadoknadim? Za tenis nemam talenta. Ograničava me ograđen teren. Više volim stolni. Vikendom, kada se s obitelji nađem za stolom i odigramo partiju ručka. Sama sa sobom igram iz maloga učini puno. To je dva puta mjesečno na dane kada je polovica plaće u mom posjedu. Tada kombiniram i s košarkom.
Na poslu, na terenu međuljudskih odnosa prakticiram rukomet i odbojku. Pa tko umije njemu manje. Posla, naravno. Popularna je i igra tko će koga neg‘ svoj svoga metar dublje. Pojavio se s dvjesto godina zakašnjenja golf. To je za meneđment. Dok na dvadeset kilometara traže rupe, popričaju o dionicama i ulaganjima pa se ulaguju. I onda gurnu u rupu. Koja radost. Široka tema. Moram se vratiti sebi.
Novčana situacija mi je katastrofalna. Nikako od petsto dema plaće ne mogu zadovoljiti tisuću dvjesto potreba. Samo osnovnih, molim lijepo! To nisu uključene želje za dionicama, putovanjima, nadgradnjama i intervencijama estetskog kirurga. O garderobi da ne govorim. Ono u što se spakiram, podsjeća na vremeplov. Sada, kada sam odlučila ne odgađati pripremama i razmišljanjem početak akcije, u cilju poboljšanja kvalitete života, važno je da djelujem. I to će samo naći svoj put. A tu su i zvijezde!
Autor mog životnog horoskopa povirio je u svemir. Što je vidio složio je u formule. Prevedeno u riječi, ova godina je odskočna daska mojega uspjeha. Sljedeća, sami plodovi. Mudraci su rekli da sudbina nije slučajnost, već izbor. Zato moram nešto poduzeti, a ostalo će učiniti zvijezde. Veliko spremanje u sebi da bih našla sebe. Za to će mi trebati i poneka repatica.
Život možemo promatrati po raznim kriterijima. Životna dob: mladost ima vrijeme, zrelost, nadu, a starost prošlost. Moja je sredina. Imam nadu, i da bih u starosti imala prošlost, moram sadašnjost napuniti doživljajima. Mašta i malo mudrosti. Moj kriterij o najboljim godinama se neprestano pomiče. Sada sam u najboljim godinama. Nedostatak novca sam stavila na prvo mjesto. Onaj tko ga ima, reći će: Fuj, nije sve u novcu! I nije kad ga imaš. Kažu da je nešto i u zlatu.
Jedino što dobivam badava su knjige iz knjižnice. I još ih biram. Ali vidi čuda! Željela sam pročitati Sofijin svijet. Upisala sam se na listu čekanja. Osamnaesta sam na redu. Neka svaki čitatelj utroši dvadeset dana na čitanje, dok dođem na red zaboravit ću što sam rezervirala. Odlučih kupiti knjigu. Nakon ovolikog radnog staža valjda si mogu priuštiti knjigu. Košta preko pedeset dema. Odustala sam i radije platila telefonski račun.
Druga boljka je moja nutrina. Tuga i žalost.- Posao kojem život dajem, ali mi život ne znači, vraća mi psihosomatskom bolešću. Migrenama, i to vikendom. Posebno su jake i galopirajuće – kada sam s familijom u prirodi. Muž se dosjetio preventivi. Tufer vate prisloni na auspuh dok motor radi i onda taj tufer stavim pod nos i šećem livadama. Tufer bude malo veći nego što su moje nosnice. Tako da ne mogu govoriti. Moji najmiliji nemaju strpljenja sa mnom voditi dijaloge. Ravnotežu održavam monolozima. Sve su duži.
Goethe je rekao: Tko ne zna crpiti iz izvora dubokog tri tisuće godina, živi od danas do sutra!
Ne želim živjeti od danas do sutra. Moram znati naći svoj put. Najprije moram izaći iz labirinta svakodnevnice. Kada izađem tu će biti moj put sreći. Izići nije lako. Dala sam se uloviti u kolotečinu navike.
Na posao u Poduzeću trošim dnevno s prijevozom deset sati. Posao me iscrpi pa nemam snage za dodatni posao. Znači, fuš otpada. Da bih i ovaj napor izdržala trebam dodatno gorivo. Nudi mi se za tijelo aerobik, fitnes, sa i bez sprava. Za dušu autogeni trening, eskalibur, transcedentalna meditacija. Ritual Pet Tibetanaca, osim radosti u duši, vraća mladost. O tome treba razmisliti. Jednim udarcem dvije muhe. Kod ovog izbora otpala bi intervencija kirurga. Nije ni Ji Đing za odbaciti. Svi ti tečajevi traže novac, a ja trebam djelovanje koje će me izdignuti i da donese novac.
Plan je slijedeći. Štedjeti i ojačati dušu i tijelo. Kada bih prestala pušiti, to bi bilo sto dema dodatnih prihoda. Prihod, zašto bih to shvatila tako kao da mi svaki mjesec duhanska industrija daje sto dema da ne pušim. Njih bi slagala pod zmiju, što znači nije na dohvat ruku. Svaki mjesec hrpica bi rasla. Dobitak višestruk. Popravio bi mi se ten koji mi se sasušio. Pogled bi mi postao sjajan. Jednog dana imala bih sliku pluća s kojom bih se mogla hvaliti.
Kod Amerikanki između inih potreba koje zadovoljavaju, najviše me se dojmilo što si mogu priuštiti odlazak kod psihijatra ili psihologa. To im čak muževi predlažu, a i plate. Samo da ih ne moraju slušati. Kad zakonitog ulovim u sjedećem položaju i započnem:
- Cobra imam plan… ili – Cobra, kako bi bilo… - on ustane i ode mi na dva sata baciti smeće. Osim što kod nas nije običaj usluge psihijatra koristiti ako nisi bolestan, nisam si ni u mogućnosti to platiti. Smislit ću da se meni plati i u isto vrijeme da zadovoljim potrebu za razgovorom koji se zove otvoriti dušu. Koristit ću kreativnu vizualizaciju. Opuštanje i korištenje mašte. Ako ne mogu ići pravom psihijatru ili psihologu, je ću si svoga vizualizirati. Fizički će izgledati kao Richard Gere na posljednjim fotografijama iz časopisa. Dopada mi se ova njegova sadašnja faza. Odrekao se materijalnog o odlazi na Tibet, u kolibu i posvećuje se meditaciji. U meni se toliko nagomilalo neispričanog da mi je šutljiv psihić više nego potreban.
- Odrekao se bogatstva! To mi imponira. Kada ja uštedim mnogo, možda i ja tako učinim. Novac na novac nije svrha. Potrošiti i darivati – to da. Buket njegovih uloga od Časnika i đentlmena, preko Žigola, do ovog posljednjeg sa Sean Conneryjem (koji bi mogao čekati u redu kao moj drugi psihić), obećava Učitelja koji će pažljivo slušati, razumjeti, suosjećati s mojim pričama koje me pritišću nagomilane u meni i čekaju da izlete van i oslobode prostor za pozitivne sadržaje koji će biti motor sreće u mom novom, boljem životu.
Svaka moja priča mom psihiću, neka košta sto dema. Kako imam mnogo toga za reći, skupit će se lijepa sumica. Kada sam prije desetak dana objavila da prekidamo s bespotrebnim trošenjem novca, niti sitnice, bila sam kategorična, moji najmiliji su me poslušali. Na današnji dan, prvi puta nisam dobila ni jedan bespotrebni zamotuljak. Kako nisam imala što otpakirati, otpakirala sam sebe. Radujem se. Laka mi noć!
Post je objavljen 08.06.2006. u 06:18 sati.