Do večere 26.5.2006.
Evo i jutra. ‘Ko bi reko da će doći tako brzo.
“Ribica buđenje”.
Ribica nije reagirala i propustila super događaj – doručak. Slično kao i večera i doručak je bio samoposluga i jako, jako fino nam je bilo – njami, njami.
Poslije doručka rijetko ‘ko je bio oran za bilo što, a najmanje svirku. ‘Ko za inat, baš nam je to bilo na rasporedu. Uvaljeni u najudobnijim foteljama koje smo ikad isprobali u predvorjima hotela, pokušali smo odgoditi taj događaj što je bilo moguće više.
Dogodilo se i neminovno, proba u predvorju hotela. Budući da prije odlaska na more nismo odsvirali repertoat u cjelini, pa ima tome više od mjesec dana, za probu je bio stvarno zadnji čas s obzirom da je koncert danas poslijepodne. Proba je tekla glatko uz neke sitne upadice kojih se vjerojatno nitko više ni ne sjeća (“Skini naočale.”. “Skini ih i ti.”)
Jučerašnje prizivanje kiše je djelomično uspjelo, budući da smo to izvodili prvi put, jako dobro je ispalo. Kiša nije padala, ali je bilo oblačno. Ono što je činilo ovaj dan posebnim nije bilo vrijeme, već mjesto.
Bilo je vrijeme za ručak, koji nam je platila mjesna zajedniva, jer naš sponzor nije imao čak ni za to (opet figa sponzoru).
Ručali smo u objektu Andreja. Hrpa pomfrija, pržene lignje, girice, pohana pureća prsa, roštilj i salata. Ako sam nekaj zaboravila, dodajte u komentarima.
Nakon ručka došetali smo do hotela, nakon čega neki su oritli na kupanje,
a neki na šetnju gradom
gdje smo sreli i ovog stvora
Umorni od šetnje i kupanja sjeli smo na terasu hotela i upijali možda zadnje morsko opušteno sunce .
Slijedile su pripreme za koncert i krenuli smo busom do centra grada.
Sreli smo tu i lanjske prijatelje,
A ni posljednje upute pred nastup nisu bile na odmet.
Malo splašeni od načina pružanja uputa, čekali smo nastup klecajući koljenima.
Ne znam kak utječe klecanje koljena na psihu, ali je uspjelo i opet smo oni stari, nasmijani, vedri, veseli...
Kako to obično biva na nastupima, pogotovo u zatvorenom, ne vidiš ni vlastite note od snopa svjetla usmjerenog u izvođače. Ovaj prirodni snop svjetla je prejak, a kolio tek grije, a mi u dugim rukavima... To je dokaz da se amateri ne bi trebali petljat u prizivanje kiše, jer smo prizvali samo oblake i to na dio dana koji nam nije odgovaralo, a kad nem je trebala kiša grijalo je najžešće sunce. Peh.
Samo da nam sad kamermana ne uhvati kila.
Dokaz da mu je bilo koliko toliko dobro su ove fotke:
Zasvirali su i Kandelaberi, a pjesma se orila Krkom
Koke su se, hvala Manituou, izvukle.
To smo odradili.Slijedila je super večera, a nakon večere... E za to čekajte novi post, jer u ovaj ne stane još mnogo. Evo samo jedne male naznake što nas čeka u slijedećem broju.
Post je objavljen 07.06.2006. u 11:29 sati.