Pregled posta

Bez tople, pardon, gorjace vode

Htjedoh pisati o zelenoj travi i poljskome cvijeću i vijenčićima od cvijeća i laticama tratinčice Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me, voli me... VOLI ME!... nasmiješenim plavokosim djevuškama s rupicama na obrazima i lepršavim ljetnim haljinama na tijelima... i bosim markantnim muškarcima u bijelim lanenim košuljama... na bijelim pegazima... oko kojih se, citiram riječi plavokose djevuške, "širi neka mistična aura"...; o propupalome cvijeću i mirisu akacija... o zvjezdanome nebu i sutonu... borovima, ružmarinu i maslinama... pohanim srdelama i kuhanoj blitvi s krumpirom i češnjakom... laganome maestralu u kosi: Zagrljeeeni, zagrljeeeni, kamen gori val se pjeeeeeni... letu galeba i mirisu mora... More, more...

Hej, gdje ste otputovali? Vratite se u (moju ovu) zbilju!

No, no. Lagano vas tresem za ramena... PROBUDITE SE!

Jer: a ali nego no već... zlo i naopako... dovraga i bestraga... vragovi i vještice... vampiri i krumpiri...

... iskljucise toplu vodu u mome privremenome domu...

"A bako, bako, zašto imaš tako velike oči?
Da bih te bolje vidio.
A bako, bako, zašto imaš tako velike uši?
Da bih te bolje čuo.
A bako, bako, zašto imaš tako velike ruke?
Da bih te lakše zagrlio."

Ne, ne i ne. Život u Rusiji ne trpi svijet bajke. Ako ste sa mnom i pratite ove riječi, iz razgovora Crvenkapice i vuka uzet ćemo kao ilustrativni okvir unutar kojih bi trebalo čitati ove retke samo ovo:

"A bako, bako, zašto imaš tako velika usta?
Da bih te lakše pojeo!!

I skoči vuk i pojede Crvenkapicu."

Zašto isključiše vodu?
Dokad?
Kto vinovat? iliti Tko je kriv? naziv je jednog romana Černiševskog. No ovdje njegovim postavljanjem ne polučujemo dobre i zadovoljavajuće rezultate. Naime, već sam u 2. tjednu moga boravka ovdje shvatila da sam - za pitanja Zašto? , kao i za traženje dežurnoga krivca - opako fulala državu. Biti u Rusiji i tražiti suvisle uzroke određenih događaja znači raspad (ruskoga) sistema. U Rusiji živi najviše nojeva na kvadratnome metru..

Pa sam se prebacila - preko konjića, hop - na naziv Gercenova realističkoga romana: Što da se radi? . U tome romanu jedan od junaka, doktor po struci, govori ženi: "...polijevajte se hladnom vodom i više se krećite - nestat će polovina vaših nebeskih/svemirski/kozmoloških maštarija..." Danas je - zbog hladne vode i jogginga - moja mašta opala za 50 %. Ostao je samo kruuuti realizam.

Što da se radi, dakle, kada tople vode nema, a vas opušta - bolje od ičega - vruuući jutarnji tuš? Radi se ovo:

Sastav: Dobre strane neimanja tople vode

Ad 1. tuširanje hladnom vodom dobro je za:

cirkulaciju;
učenje (materijalnoj) skromnosti i duhovnome bogatstvu;
čišćenje uma od svega nevažnoga (jer u tih par minuta tuširanja čovjek - da i hoće - ne može misliti ni o čemu drugome no o tome kako mu je fakin' HLADNO);
ponavljanje lekcije o tome kako se sreća ne krije u materijalnome blagostanju;
možda za celulit - nije? - moram IPAK baciti pogled u novi Cosmopolitan... hm, hm... ne ćemo biti sumnjivi Toma... SVE je dobro u planetarnoj borbi protiv celulita... hej... bože, bože... otkud mi ovo nesretno ne ćemo, odvojeno napisano... hm, hm... ako Freud ima pravo, ova (ne)slučajna omaška znači samo jedno: da su razine moje nostalgije prešle granice dobrog ukusa... toliko da se priklonih - oh, ne, ne - Babiću...;
jačanje međuljudskih odnosa (hladne noge traže druge (hladne) noge;
popunjavanje blagajne obližnje saune;
popunjavanje blagajne obližnjega solarija.

Ad 2. hladna je voda općenito dobra jer:

topli čaj ne dođe samo melem za dušu, nego i za tijelo;
odjednom osamljeni čovjek vidi najbolje prijatelje svuda oko sebe: deka, šal, 100 posto vuneni džemper, da nabrojim samo dio svoje nove ekipe;
se čašica votke napokon popije bez soka od višnje... ALELUJA;
obnavlja se i širi kolekcija mokrih mirišljavih maramica;
otkriva se bogatstvo ponude tekućina za dezinfekciju ruku;
o joggingu se dvaput razmisli, a ako se i ode - tada se ekonomično znoji... Mislili ste da se to ne može? Ma, ljudi, sve se može kad se hoće!

Loših strana ne-imanja tople vode - kad se ovako postave stvari - nema.

Nego, vratimo se nakratko Aleksandru Ivanoviču (Gercenu)... Lenjin ga je smatrao prvim ruskim piscem koji je masama progovorio jezikom slobodne (ili slobodoumne, čak i raspuštene... ako se poigramo prevodilačkim radom) ruske riječi.

E pa kad je čak TO rekao veeeliki Lenjin, imam zaleđe završiti ovaj zapis Gercenovim navodnim slobodoumljem. Naime, gospodin ne samo da je monološku riječ smatrao dosadnom nego je i (pravilno i mudro) zaključio da se život ne može misliti bez dijaloga.

I zato HVALA svim komentatorima što mi omogućuju da (manje ili više uspješno) mislim sebe i svoj život.

Pusa razigrana povrh noseva,
pipi_piaf

Post je objavljen 05.06.2006. u 22:28 sati.