Pregled posta

Nepoznati Bog

O dođi natrag moj nepoznati Bože, piše Nietzche...
Na današnjoj propovijedi je baš bilo riječi o tome na nedjelju Duhova, druga najvažnija blagdana nakon Uskrsa i Božića.
Nema riječi s kojom se nisam složio. Kao da je svećenik čitao iz dna moje duše.
Kako kaže, kada bi maknuli sve vjerničke maske s sebe...sve dogovore i pregovore s Bogom, interese i koristi...strahopoštovanja...proračune...što bi nam ostalo ?

Da zaista, što bi nam ostalo. Koliko god se slagao s tom propovijedi toliko sam bio i namrgođen i žalostan jel istina djeluje na čovjeka.
Koliko smo iskreni mi vjernici zaista ?
Sve dužnosti obavljam uredno, i preko propisanog, jako pazim na molitve, mise, humanitarno, ovo ili ono.
Ali koliko zaista opraštam iz srca a koliko jel moram kao kršćanin opraštati ?
Što je moje uopće ?
Kolika je ta vjera, je li uopće šta ostalo ?
Gdje je onaj dječji osmjeh koji je bio nepatvoren, čisto moj ?
Ma i neugodna iskrenost kojom kako mi majka kaže sam ju sramotio pred ljudima ?
Je li ono samo zamagljeno strahom od Boga i je li moja vjera samo odraz milosti što mi je dao Bog da raspoznajem zlo ?
Je li moj Bog nepoznat ?
Što da nisam vjernik, kakav bih bio ?
Bi li nokautirao nekoga tko mi radi nepravdu, bili bio zao ?
Možda Bog baš tako precizno vodi naše živote i nekima daje put kroz vjeru a nekome ne.
Jel svatko ima svoj put, svoj put do Boga.
Svo smo mi udovi istoga tijela, samo su nam putevi različiti.
Svi smo mi vjernici od Duha Svetoga samo su darovi različiti.

Razmatrao sam nevjernike, poluvjernike ( papirnati ), solo-vjernike ( ne treba im Crkva ) i sebe.
I nekako uvijek subjektivno nalazio sebe kao pobjednika.
Vjerojatno sam i pogriješio.
Ali čak da sam i pobjednik, što je moje ?
Jel mnogo toga radim kao vjernik, vjerujem da je to dobro jel sam naučio od Crkve.
A što da skinem to lice s kojim se nisam rodio, u kojem nisam odgajan, što bi mi ostalo ?
Da li bi bio gol i bos, siromašan ?
Neznam.
Niti želim znati i probati jel bez vjere sam ionako bio na dnu.
Ja ne mogu bez vjere.
Slab sam . Čovjek sam.
I znam da kada dođem pred lice pravde i kad se skinu sva ta odijela koja uporno oblačim i koja me štite od đavla....znam da ću biti jako mali.
Znam, jednostavno znam.
Svjestan sam da sve dobro je samo plod milosti i moga uvjerenja, straha i proračunatosti na kraju iz svega.
Svjestan sam da sam samo osoba koja se može odlučiti za jedno ili drugo, dobro ili zlo.
I tu je moja veličina ili malost.
Ja to činim iz uvjerenja, spoznaje vjere.
Znam da je tu moj udio jako mali.
Samo dajem prostora Bogu.
Iz poznatih mi činjenica.
Onaj koji ne zna za njih a čini dobro, taj živi s Bogom također.
Možda generalno radi manje ali kada se skinu maske, vjerujem da je veći.
Zato ne želim odbacivati nevjernika, grešnika. Zato neću nikada zakrpavati rupe zida svoga koga sam sam stvorio misleći da me netko po meni loš može uništiti.
Jel tko je dobar a tko loš ?
Zna samo dragi Bog koji će nam suditi po savjesti !

Nemam prava odbacivati drugačije od sebe. Ne, neću im dati za pravo ono što je protiv Boga i istine ali neću nit bježati od njih niti ih tjerati.
Uvijek sam volio još kao dijete kišu, vjetar, buru, oluje. Čudio sam se kako ljudi bježe i njorgaju na to. Meni je to uvijek bilo lijepo. Često bih sam lunjao, kupao se, trčao, šetao.
Često sam i kao bježao da nebi ispao čudak. A opet bi od nekuda gledao i gledao. Vidio sam ljepotu a ne strah i prijetnju.
Svatko, svatko ima ljepotu u sebi. Da li ju želimo vidjeti ?
Zar nije ljepše u svakome gledati ljepotu ?
Tko mi zato daje za pravo da bježim od ljudi koji nisu po mojoj mjeri i proračunu ?
Zašto nebi bio drvo pod čiju krošnju se mogu oni skloniti, kad meni oluja ne smeta.
Nekada me i boli ali mi je i lijepa. Jel i to je život.
I grešnik je čovjek. Osuditi grijeh, nikada čovjeka.
Jel možda bi mi bili u njegovoj koži gori.
Možda njega oluja jako boli ali nezna gdje je krošnja sigurna, da će ga zaštiti, spasiti.
Možda mu nisu rekli ili ga prevarili da je pod krošnjom varka.
Samo Bog može suditi.
Mi vjernici smo tu za praštanje i pomoć, mi moramo biti krošnje, makar nas ne htjeli. Čekati, taman cijeli život na proplanku da netko naiđe i skloni se kad krene oluja.
Nama oluja ne smije smetati, jel nas Bog štiti.
Mi sve moramo voljeti i križ kao Isus ljubiti.
Jel možda smo pod košuljom jako mali.
Zato nemamo vremena se nećkati, nego činiti što više i više, da barem popunimo košulju.
Najmanje što možemo.








Post je objavljen 04.06.2006. u 16:39 sati.