U sumrak gledam kako sjene plešu po bijelom zidu i brišem suze s lica. Tako smo blizu jedno drugome, a opet tako daleko. Sada mi ništa nije važnije od tvoje sreće. Moj je život kao mali oblutak kojeg nosi more tvoje ljubavi i razbija ga o stijene smrti na tisuće komadića. Osjećam kako me hvata groznica- već je tu. Ne mogu pobjeći od tebe. Kiša mi lupa po prozorima. Bijela munja razdire nebo, gromovi tutnje, a ja plačem za tobom i molim boga da naše živote još samo jednom usmjeri istim putem. Hoću li izdržati sama do kraja ovog mučeničkog života? Pod svojim prstima osjećam toplinu tvog tijela, na svojim usnama sve ono što je moglo biti, a nije. I još ćeš stotinu puta otići od mene, i mirisat ćeš po njoj, ljubit ćeš druge i očajavat iz dana u dan, ali ono što nas je jednom povezalo prije početka svih tvojih boli jače je od sveg što ti život baca pred put. Za mene si još uvijek tu. I sada me ljubiš kao i onda kada smo zajedno gledali galebove kako lijeno prelijeću preko zlatnog žala. Tvoj topli osmijeh i nježan šapat progone me sve dane ovog prokletog pokajničkog života. Kako mogu živjeti kada znam da te ona ima? Znam da negdje daleko, lica priljepljenog uz prljavo prozorsko staklo i ti tuguješ. Duboko u srži svog bića znam da me voliš i da plačeš za mnom, jer sve su prave ljubavi nesretne.
Post je objavljen 03.06.2006. u 18:46 sati.