Pregled posta

Teorija o svicarskome siru numero 2

Sudeći po vijestima iz domaje, trenutno postoji jedna stvarčica koja nas (ipak) povezuje: kiša i vjetar. Takvo vrijeme vam se, naime, svim silama trudi pokazati da:

"Ne, bolje ti je da sjedis doma! I caj, i kava, i cigarete, i knjiga mogu biti zamjensko drustvo..."

Eto, i tako ja sjedim doma i razmišljam o sljedećem:

Jučer mi je rečeno, na maloj večerinki u domu, da sam psiholog našeg sela malog u ul. Ševčenko na Vasiljevskom otoku gradu Petra Velikog. To je bilo, naravno, izrečeno kao konstatacija koja se OOOPASNO naginje komplimentu. Na njega bih se ja, po logici stvari i elementarnoga bontona, trebala zahvalno nasmiješiti i:
ako sam skromna, promrmljati: Hvala!,
ako sam neskromna, glasno reći: Da, znam!.
No da ja slijedim logiku stvari, ne bih, vrlo vjerojatno, bila tu gdje jesam, pa sam i u replici na dani komentar nastavila u revijalnome tonu. Po svom dobrom starom običaju gledanja UVIJEK u drugu stranu novčića (eh, ah, naličje rules my life), rekla sam - nulu, zero, ništa - a kroz glavu mi je prostrujilo: "Oh, ne, ne, NE OPET!" (Zar i ti, sine Brute?). Votka se zagrcnula u grlu te se - slijedom logike stvari - okinulo sljedeće pitanje:

ZAŠTO SAM BAŠ JA DEŽURNI SEOSKI PSIHOLOG?

Ne, nema to veze s empatijom, simpatijom i inim patijama... FALI MENI LJUBAVI. LJ-U-B-A-V-I. Love, Ljubov', Amor, Kaerlek, Liebe, Amour, Amo... Na bilo kojem jeziku napisana - ona mi se čini udaljenom baš onoliko koliko je Pluton udaljen od Zemlje... Da je meni malo amo, ne bih imala:

vremena,
volje,
želje,
strpljenja...
baviti se tuđim mušicama.

Ovako su moje mušice - u mojoj vlastitoj glavi - nalik suludome osinjaku u kojem ni najumješnija osa-kraljica ne može uvesti reda. U osinjaku moje glave koja drži moje (nevoljeno) tijelo vlada APSOLUTNA, 100-postotna anarhija. Kažu da je kaos vrelo kreativnosti, ali ipak, no i unatoč: hvala lijepa!... živjeti se može i s puno manje kreativnoga zanosa.

Stoga je mogući odgovor na prethodno postavljeno pitanje sljedeći:

LAKSE JE RIJESITI DRUGE GLAVE NEGO SVOJU - sto bi Rusi rekli - PRIVESTI V PORJADOK. Iliti dovesti u red.

Ne samo da je problem Drugoga - to je jasno - uvijek manje zapetljan ("najteži je križ koji sami na sebi nosimo") nego što su i moji savjeti dobri - baš zato što ih ne isprobavam u praksi. Da se maknu malkice od teorije, možda bih posumnjala u ona zrnca kvazimudrosti koje dijelim drugima. Hehe, da, da, ali se sada - tehnikom slobodne struje svijesti - vraćamo u kvantno-mehaničku prirodu moga osinjka:

Sumnja je početak vjerovanja,

kaže jednom jedno pametno biće. I zato - jer znaju da u sve sumnjam - vjeruju meni, i zato - jer nemam drugog odabira - vjerujem i ja sebi, i zato vjerujemo - i prije nego što to osvijestimo - jedni drugima.

Exit gdje je?

U dvama činjenicama koje bi trebale uvesti red u moj moždani osinjak:

1. ljubav nije kvantna fizika;
2. dok ne odem iz (svoga vlastitoga (ne)ljubavnoga) sela (pustoši) - bit ćeš, stara, dežurni psiholog...

To dvoje kad se osvijesti, prihvati i počne živjeti (rekao bi jedan Ante: "Improvise, overcome, adept") - nema više 24-satnog Hrabrog telefona, a moj će se švicarski sir pretvoriti u kompaktnu, gustu i ukusnu - mozzarelu.

Nu, zajec, pogodi!, bubne pipi_piaf... i... ostane živa

A sada je vrijeme da se zaradi plaća.



Post je objavljen 30.05.2006. u 09:25 sati.