Bila je to sredina ljeta…dan je bio sunčan i sparan…sat je pokazivao tri poslijepodne …i ništa nije naslućivalo na ono što će se dogoditi…
Niotkud je započeo puhati vjetar … crni oblaci su se u par minuta navukli na do tad sunčano nebo…toliko se smračilo da je se činilo da je večer…vjetar je puhao sve jače popraćen snažnim pljuskom…struje je nestalo a u kući je bio potpuni mrak …brat i mama su pokušavali zadržati vrata od ograde da se ne otvori…nisu mogli…stolice su letjele po dvorištu kao da su od papira…
Ja sam bila mala i bojala sam se …mama nas je brzo uvela u kuću…došli smo do kupatila da se tamo sakrijemo…voda je navirala iz svih otvora…pogledala sam prema prozoru i vidjela da voda prolazi ispod okvira kroz zid…gledajući taj užas pomislila sam da je to kraj…mama nas je pokušavala smiriti ali u glasu joj se vidjelo da je i ona prestravljena…otrčali smo do sobe…tepih je bio natopljen vodom…kroz luster je išao mlaz …
Nismo više znali kamo da se sklonimo od tog nevremena… sve je ličilo na zonu sumraka…tako nestvarno…
Cijela oluja je trajala svega 15ak minuta ali meni se činila kao da je prošla vječnost…prestalo je tako naglo kao što je i došlo…kao da je netko stisnuo prekidač…ponovno je nastupio sunčan ljetni dan…ali nije prošlo bez posljedica…izašli smo na ulicu i imali smo što i vidjeti…vjetar je odnio crijep sa naše kuće…Svi susjedi su poizlazili van sa nevjericom i strahom u očima…Iako je i kod drugih bilo štete činilo se da je vihor vjetra prošao upravo kroz naše dvorište …svi su priskočili u pomoć kako bi što prije pokrili kuću…sve je plivalo...
Prije par dana sam se prisjećala tog dana sa mamom…priznala je da je i nju bilo strah i da je mislila da je to bio kraj … ali izvukli smo se…
Post je objavljen 28.05.2006. u 14:24 sati.