Molim vas da mi napišete najgluplju, najblesaviju, najapsurdniju, najbedastiju, najidiotskiju stvar koju ste: vidjeli, čuli, napravili, doživjeli!
Ja ću se sjetiti neke svoje čim mi date materijala!
Ajmo, ajmo!
p.s. za nagrade ćemo se dogovoriti kasnije!
Evo moje....(napravila sam copy-paste jednog svog davnog posta...)
....Jednog dana je rekao da dolazi k meni (u moj studentski grad). Nitko sretniji od mene (mora da sam još bila opaljena od sunca jer ne nalazim nikakvo drugo opravdanje za svoje postupke i misli). Jedva sam dočekala vlak na peronu i osjećaj kako me čvrsto grli. Kao što je za pretpostaviti, otišli smo u stan. Poslije sata tjelesno zdravstvene kulture smo sjeli i zapalili. I to je zapravo bilo gotovo sve. Sva ta tri dana su se vukla s istim scenarijem i s istim okusom gorčine u mojim ustima. Ružna istina- on i ja nismo imalo o čemu pričati. Nismo imali baš ništa zajedničkog. Njega nisu zanimale knjige, politika, život, lagana filozofija, sport, ništa. Njega nije zanimalo baš ništa! Tri dana sam provela s nekim, a potpuno sama. No, to nije vrhunac gluposti tog idiotskog susreta. Vrhunac slijedi. Došao je i dan kada se trebao vratiti kući. Očito je bilo po pe esu da nabacimo i taj zadnji seks. Na pomolu katastrofa. Naravno, njemu šteka sve ako iza svega ne stoji neka šugava glazbena podloga. Ja nešto izmišljam samo da sve prije završi, da ode, da zaboravim. Krevet jadan cvili od muke. Knjige koje ga drže se raspadaju (eto čemu služe skripte kad si student). On, s druge strane, „završava“ i najednom…( da malo odgonetnem zagonetku- zamislite nekoga tko jedva govori hrvatski (u pismenom obliku ga sigurno ne poznaje) jer ga škola nikada nije vidjela, natuca nešto talijanskog jer tamo svi živi govore samo tim jezikom (a kao žive u Hrvatskoj ?????), a za pojam engleski jezik je možda čuo, kažem MOŽDA, iako sumnjam ) iz petnih žila se počne derat- MOTHER FUCKER!!! I to ponovi nekoliko puta! Zamisli užasa!? KO da netko kolje ekipu u Bronxu! Ja sam okrenula glavu, zagrizla svoj jedan prst i suzdržavala se da ne puknem od smijeha. Danas se pitam, jesam li se trebala smijati njemu ili sebi????
labyjeva priča:
...rajčice su dobivale prve narandžaste nijanse. Ja sam ih gledao danima kako rastu, od cvijeta pa do ploda i pitao se: Kad će taj dan?
Nekako se poklopilo... farbao sam bicikli i koristio sprej crveno-borde boje!Sinulo mi je ! Pa zašto ne bi ubrzao zrijanje i tako učinio ponosnom cijelu obitelj. Prve zrele rajčice u ulici! Potajno,predveče, sam ofarbao dvije, onako za početak. Bile su ko naslikane!Sutradan su ih ugledali moji roditelji, a roditelji ko roditelji, uplašili se da ne bi njihov sinčić došao na ideju da ofarba sve povrće u vrtu. Pozvan sam na informativni razgovor... sjevnulo je više puta i je sam nakon toga naučio jednu od životnih lekcija:
U ŽIVOTU VALJA BITI STRPLJIV!
"STVARI " NE MORAJU BITI ZRELE IAKO SE TAKVIM MOGU ČINITI!
(p.s. nadam se da me nakon ove priče nećete prozvati rajčicom niti paradajzom )!
priča naše drage maze69 ili mollie coddie ili...ima ona razna imena....a
Pa eto....ispricat cu vam jedno slatko ,malo...moje prvo PIJANSTVO
I ljudi bi pomislili da je to vjerojatno bilo u nekim tinedjerskim godinama...aaaa NE...
ja sam onak napredno djete pa je moje prvo pijanstvo bilo sa 3god.
Eto kako to obicno biva....bila je puna kuca gostiju kod mojih roditelja,ne sjecam se sta se slavilo ili jel se uopce nesto slavilo no...kako ispada to je bio savrsen dan za moje prvo pijanstvo!!!!
Smucala sam se nesto non stop oko gostiju i mojih dragih roditelja...nasmijavala ih nekim svojim izljevima...i roditelji su me svako malo tjerali u svoju sobu da se igram!!! I konacno sam ih poslusala i otisla se ja tako igrat sa burazovim auticima(nda nikad nisam voljela lutkice)
I vec su oni tako zaboravili da ja uopce postojim...da sam ziva...a i bilo je kasno pa su gosti lagano krenuli kuci.
E tu sam ja krenula u "napad"mala djevojcica od 3god sa velikim smedjonaradjastim loknicama ....stigla je u dnevni boravak!!! Posto su bili svi izasli van...ja sam se dohvatila svih casa koje su bile na stolu...i tako sam ja krenula...malo gemist,malo liker...malo po svemu sta je ostalo na stolu
Ne sjecam se...stvarno se ne sjecam sta se tocno desavalo...al eto....moji su me roditelji trazili po cijeloj kuci...zvali me...trazili...i u jednom trenutku nasli me ispod stola da citiram mamu "ti si se "molly" jedva digla...pocela si se smijat histericno...ravnoteza ti je bila ko u klinca kad prohoda...mislim djete drago ja i tata nismo znali...da se smijemo ili da placemo...teturala si kroz kucu ...padala...pa se dizala...pa se smijala...i sve od reda si rusila do ceg si stigla"
...i kak se kaze...neki prije...a neki kasnije....
kod mene je to stvarno bilo dosta prije
bobica priznaje (bobe, hvala):
kao kamen smutnje pokazalo se pitanje prijevoza. ne u vidu količine automobila. već u vidu osobe koja je u najboljem stanju da sjedne i vozi. čistom metodom dedukcije došlo se do ideje da bobelline sjedne za volan. što se njoj tad činilo kao super truper zakon zakon ideja! hik!
i sjela faca fino onako opako. već ima jedno 6 mjeseci da je položila. i sigurno je vozila jedno 10ak puta od tad. al ima ona u nogama dovoljno promjena brzina, e!
i sjela tako faca, kao što smo rekli. i ubacila u prvu. oko nje zabrinuta ekipa novopečenog dečka frendice iz društva. jer vide kako stvari stoje. u autu prijateljica a. i još jedna koju za vraga prvo doma vozimo pa tek onda prema krajnjem odredištu krećemo (ostali su već sretnije i kao što će se pokazati sigurnije već u disko stigli). i bobelline ubaci u prvu. našla vagu. dala gas. auto ni makac. turira u prazno. okej, kaže bobe sama sebi. nemoj ispast budala. amo isponova. okreni ključ. jesam. kuplung. jesam. ubaci u prvu (brzinska provjera da li se zaista u prvu ubacuje lijevo naprijed). jesam. amo lagano vaga. ide. i...krećemo? ne!
ekipa već okolo se lagano smije i bocka verbalno dvije mladice koje na parkingu ne mogu pokrenuti auto. ja im onako poluvesela psujem sve po spisku. kad li eto kuca na prozor jedan. i ja kulerski spustim staklo. i on kaže magične riječi: spusti ručnu....
nakon toga sam na prvom semaforu krenula lijevo i predomislila se i napravila fini jedan okret. i nastavila desno. pa sam na idućem oduzela prednost nekom liku koji je dovoljno trezveno zaključio da bolje da pričeka da odemo. ostavila jednu priju doma. vozikala se u gradu izbjegavajući policiju. a. je u drugoj brzini gonila auto 80km/h. pa je naglo kočila na semaforu ne bi li ja brzo pretrčala na vozačevo mjesto. gume su smrdile. pa smo se tako po gradu čejndžale u vožnji jedno 30ak min. završile ispred diska uparkiravši se u drugoj na korniž (rinzol, op.a.). auto ostalo čitavo (iako mu je drugi vikend pao motor. al nismo mi krive...). i mi žive ostale.
enivej, bobelline je dakle tek brucošica i tek je mjesec studeni. elem, tek je u metropoli circa dva mjeseca. i ne zna taj veliki grad. koji joj se sad doduše i ne čini tako velik. al tada..dijete i velike oči. i nesmotrenost afkors.
i opet došla bobi prijateljica a. iz splita (prija mi bi rekli, op. a.). koja ima baku koja živi tamo negdi poviše miroševca. a za one koji ne znaju i time riskiraju nesmotrenost kao takvu, miroševac je gradsko groblje koje se nalazi negdi poviše poznatog zagrebačkog kvarta dubrave. a zagrebačka dubrava je kvart pomalo na lošem glasu. iako se tamo može jeftino kupit dobra cigla. za cca 50kn. i kažu da ima robe kvazi autorske i kvazi origigi. jeftino. al ne bi znala. e da. i janjevci žive tamo. što dodatno daje tamnu notu dubravi kao takvoj.
i tako su prija a. i bobe bile na ručku kod bake. i busom se do dubrave vozile ne bi li na tramvaj sjele ne bi li na tulum na savu (dijametralno suprotno na karti grada) otišle. i popile si malo onako fino na tulumu. a mama od prije a. zaključila da kakvi su to sad izlasci kad je a. kao kod bake u posjet došla (trebalo je naći izgovor za trošit pare u zagrebu. bar tad. sad samo treba naći pare). i da neka ide lipo kod bake spavat i neka je nazove kad dođe tamo. a mama od a. ima čitač brojeva. i tako uništi svaku pomisao na spačku.
i uputile se bobe i a. tako na noćni tramvaj. po prvi put. ikad. i malo fino pripite sjele u 32. do trga. tamo presjele na 34. i kišica padala i cili se noćni bus (bus je bio taj put, op.a.) zamaglio fino. a domaća atmosfera unutra. znate kako to biva. i voze se bobe i a. i niti ne znaju di treba sići nit koliko se treba voziti. računaju naivno da je dubrava zadnja postaja. u jednom trenu providnosti (usudila bih se reći jedini takav tren tu noć) upitaše ljubaznog dugokosca da kad je dubrava. i on kaže: upravo stojimo tu. i nas dvi op op, prc prc vani iskočismo. i nađosmo se na okretištu u dubravi u 1am. petak. kišica. baki smo rekle da ćemo mi bus uhvatit (olfo). pa nam je rekla da ako idemo pješke idemo onim starim putem što pored groblja prolazi jer je prečica. mi smo samo mudro klimale.
i šta splićanke naprave kad trebaju prijevoz (bar ove dvi iz priče)? e lipo prstić u zrak i stopaj! i stane neko auto. mi sjednemo. mlađi lik, lagana mjuza. pita di ćemo. pametno odgovaramo da ne znamo točno di je kuća al da ćemo mi njemu govorit kako da vozi (užass!!). i krene on. i mi konverzacije radi upitamo čovjeka da di ide. on će da je taman s posla pa se malo vozi ne bi li se opustio. ajde. pa pitamo jel vam usput? a on će mrtav hladan: ne! pa više nismo pitale. ko zna.
čovjek nas dovezao do ulaza u kući. baki rekosmo da smo išle prečicom. mami smo se javile. pojele hrpetine hrane i nismo cilu noć spavale od bolova u želucu (gastal još nije bio aktualan, op.a.).
a u ponedjeljak kad prepričavah noćne zgode i pošalice curama s faksa dobih uzajamnu istovremenu zgražajuću reakciju: stopala si u dubravi usred noći!?!? i još si dalmatinka!?!?!?
i tako je bobe ludovala kako već piše. i dolazile su joj prijateljice iz splita ne bi li se zajedno ludirale u velebnoj metropoli. i to su onda bile skoro pa rimske hedonističke zabave. skoro, rekoh. jer smo samo jele i pile neumjereno. nismo ko stari rimljani pojedeno ponovno na svijet donosile ne bi li još malo više natrpale u sebe.
jednom se odlučismo s omanjom ekipom sastavljenom i od autohtonih i nas dalmoša pridošlica u gjuru 2 otići (evo mi glave ako me nije svatko od splitskih mandrila pitao da di je gjuro 1....uh....). i zapili se mi u maloj sobici studentskog doma na savi. al ono baš se zapili. ballantines afkors. na litre. i krenuli tramvajem noćnim. vesela jedna družina.
udario alkohol u glavu. i frendica i bobe počele osjećati dobro poznati pritisak u donjem dijelu stomaka. zov prirode. na ve ce se treba. a di? a kako? a ko će do gjure 2 izdržat?
izađosmo na trgu burze (velikana..kako god..tamo di su fontane velike i hnb). i pogled lijevo..nigdje grm. pogled desno..nigdje grm. pametne glavice se zamislile (samo da napomenem da ekipa u tom trenu dalje pješači i viče po splitski afkors: ajde majke ti više. pišat ćeš gori!..i da napomenem za daljnje potrebe priče da je frendica sad iznimno uspješna zg studentica medicine).
kao najzgodnije mjesto nakon kraćeg kontempliranja pokazali su se velebni stupovi jedne građevine na tom istom trgu. i brzo se mi čučle i pošteno obavile potrebu (koliko puta požalih što muško nisam.....pogotovo u dalmaciji..kad zapuše......fuj fuj fuj). i sretno olakšane krenule prema ekipi. ne videći zgrožen pogled zagrebačkog budućeg intelektualca koji je samo uspio reći: pa di baš ispred ministarstva kulture!?
moja baka ima kuću. i oko kuće okućnicu. i ima i kokošinjac (mi to tamo zovemo lokalno kokošar). i da bi došli do kokošara treba preći cca 50m tankog putića kroz grane mandarina (a lijepe li slike...).
Bobelline ima oko 3 god. a njen stariji Rođak godinu i sitno više. i njima je užasno super kad baka ide po jaja u kokošar. onda oni idu s njom i s velikim guštom uzimaju još topla jaja i spremaju ih u veliki bakin sić (e sad, šta je sić..to vam je ono što izgleda ko velika kantica. ima ručku i od tvrde je plastike. vjedro štono bi se reklo). i to ih puni ponosom i osjećaju se korisno. i kao i sva mala djeca jako se vole osjećati korisno. moglo bi se čak reći da je odlazak po jaja uvelike bio centralni događaj malog dječjeg dana.
i tako jednom baka kaže: idemo Bobelline i Rođak! idemo po jaja! i mi sretno i poletno nožicama poletjesmo. spremili smo jaja pažljivo u sić. i htjeli nositi pokoje u ruci. jer je baš fino toplo a i nekako se važno osjetiš. a baka se snebivala od tog čina jerbo smo mi mali i jaja bi se razbit mogla. ali taj dan dala baka dozvolu za ručno prenašanje. o veselja! o sreće! i kaže baka: ti Bobelline uzmi jedno, a ti Rođak uzmi dva! a ja zbunjeno zapitah da kako on dva a ja jedno. i baka reče povijesnu rečenicu: on je Muško! a mala budućaemancipiranaBobelline napuni se gnjevom i bijesom i potpunom nevjericom da šta sad šta je on muško, kao da može bolje ta jaja prenijet tih 50 metara!!!???
naravno, odraslima je to bilo jaaaako slatko. pih! i htjeli su nas slikati kad smo došli ispred kuće . i tako postoji dokaz iste (ne)zgode. ja sam se čučla u bijesu da ne bih bila na slici. al bezuspješno. i tako ja čučim. bijesno gledam u stranu. Rođak ponosno drži ta dva jaja (ne svoja, prokletnici jedni!). a baka suzdržava smijeh.
mama mi ne vjeruje da se toga sjećam. kaže da sam bila premala. e mama...kako se ne bih sjećala trena kad se moja urođena emancipacija probudila. trebala si sve te znakove uočiti i pamtiti. pa se onda ne bi čudila mojim dišpetoznim prkošenjima «muškom» svijetu oko nas.
ovo morate pročitati! hvala dragom frifolu kaj je podijelio ovo sa svima nama. ja pala sa stolice od smijeha. znam da mu njemu taj tren nije bilo smješno, ali nisam si mogla pomoći :) sorry, fri!
Tog dana su nas zvali: "e, zebreee!" Damn!
I tako, nakon cijelodnevnog ludiranja, koncerta, laganog opijanja i divljanja po školi odlučismo večer i noć provesti na obali jezera. Ja sam na brzinu otrčao kući, po nešto hrane i odjeće. Pa sam onda odlučio stopirati i nažicat prijevoz tih nekoliko kilometara do jezera jer je sva moja ekipa već otišla ranije. I stoji jedan auto na semaforu na kojem ja baš stopiram, neki čiča u pedesetima za volanom. I pitam ga dal ide prema jezeru, veli ide! Sjednem ja u auto, krenemo na vožnju od 3-4 kilometra i ja nakon par stotina metara shvatim da je lik pijan ko deva!!! Ne drži volan nego se oslanja o njega, crven u licu...
Počnem ja sa tihim molitvama i mantrama pa i ne slušam što on trkelja. Stižemo do zavoja na kojem izlazim i počnem otvarati vrata i istovremeno se zahvaljivati, ali me on primi za lakat i kaže da pričekam! Ja zbunjen... a on veli nešto u stilu: "Pa, imam ja kćer tvojih godina... bla... bla... i baš ste vi mladi dobri..." i spusti svoju ruku na moje bedro! JEBEMTI, ja sam taj čas izletio iz auta i počeo trčat još par stotina metara do obale i svoje ekipe!
Eto, to je bio moj prvi susret sa starim perverznjacima... brrrr...
E sad, dragi moji! Predstavljam vam novu blogersku tetu koju niste baš imali prilike vidjeti kod mene, ali me njezina priča oduševila, kao i njezin blog! Definitivno od danas odlazim u i njezina prostranstva. Dakle, dame i gospodo... Oooold Sooooul!!!!!!!! pljes, ples pljes!!!!
draga carica se ipak odlučila predstaviti nam "slabovidnost" svog odabranika!
Još jednu priču predstavlja nam Mr. crolga. Njega ovdje niste još sreli (ni ja ), ali vjerujem da će i vama biti zanimljiv kao i meni! Slijedi priča Uh, ja ne vjerujem!
Draga candy nam je u sedmom nebu, čini mi se.
Jako mi je drago da je dio sebe ostavila i naša famozna starcatcherica. Hvala ti!
Prvo sto mi je palo na pamet kad sam procitala post nije moja glupost, vec moja poznanica iz Brazila....Joj zenske!
Ona ti nije nikako mogla zapamtit koja je lampica i metar za gorivo u autu,pa bi redovito ostajala bez benzina...Naravno onda bi nazvala taticu i covjek bi morao u spasavanje....E pa jadnom covjeku valjda dosadilo pa je jednoga dana uzeo crnu boju i zacrnio sve metre i lampice na njenom autu - osim pogadjate....one za gorivo!!!!
(Necu ni spominjat da cura ima 25 god???)
E,ko je sad tu ludji dalo bi se diskutirat!
Kroz sljedeću priču predstavljam vam dragog "nasilnika", gospodin showdown2000! Pljesak, molim!
Muškom djelu publike- neka vam bude žao što niste vidjeli guzu naše drage Trill, ali vam zato prilažem njezinu priču! Uživajte!!!
Vratio se moj zelenko! Ljubim te!
Moja omiljena Dragonica nam se predstavlja u svom glamuroznom "sluzavom" izdanju!
Izlazak, ljeto. Obukla ja fino bijele hlače i bijeli topić, sredila se onako pravo:)) I malo se popilo eto.. I maloj dragonfly padne na pamet vidjevši tamo na rivi zavezane brodiće, kako bi bilo fino sjesti u brodić malo i ljuljati se..
I priđem pametna barci i povučem je za konop.. Kao mislila valjda kad sam ovako kamionske građe kako ću povući konop i barkica će fino doplivati do mene.
I naravno barka povukla mene i ja završila u moru, a najbolje od svega što se more cvjetalo pa je onako baš lijepo bilo puno onih cvjetića i algica. Skočio frend za mnom, vidio vrag odnio šalu,treba me izvuć pa smo se skupa brčkali dok su nas turisti fino poslikavali i snimili.
Tek tako da pokažu svijetu kako se hrvatski narod zna zabavljati:))))
I da, bilo je zanimljivo kasnije šetati rivom punom ljudi onako u sexy zeleno-sivo-mokrom izdanju:))) Neopisiv osjećaj naprosto:)))
No barem sam naučila onu pravu izreku - prijatelj u nevolji:)
Hahahahaha! Ovo je ludnica! Pa draga moja, ja ne vjerujem! Savršeno! Ljudi moji, Vakuumica!
Uh, gajo... Nije baš ok za smijati se, ali je jako,jako mudro i inteligentno!
najluđa stvar koju sam ja izvel je bila za virijeme domovinskog rata.........nas 4 u izvidnici......i na kraju zalutamo u uletimo među četnike...oni kreću u pješadijski napad a mi među njima, a da nas ne skuže da nismo njihovi ja počnem pjevati četničke pjesme......ovi moji me pogledaju, sam kaj ne riknu od smijeha, ali pjevaju i oni.........i tak mi u napadu sa četnicima.......a kad se zakrvilo sam smo se okrenuli i tukli po njima....hahahahaha.......a budaletine nas nisu skužili kilometar i pol....kaj je najbolje znali smo bolje njihove pjesme nego oni.....
Post je objavljen 30.05.2006. u 14:53 sati.