Zašto si stvorio noć, a mene pozvao da ljubim svjetlo? I zašto si prognao ovog siromaha iz vrta vječnosti? Zašto moram bezbrojne noći tragovima Tvojim za zorom vapiti? Ne bi li bilo plemenitije da se nismo niti rastajali, da moju ruku nisi ispustio iz svoje… Pitam sebe, više nego li Tebe, jer znam da je moja krivica… Nisi mogao oteti slobodu onome koji se u ludilu svom htio vratiti zemlji!
Ipak, udaljen od Tebe, Ti si živio u meni. Negdje duboko u meni… Ti to znaš! I živiš još uvijek, igrajući se sa mnom. Dopuštaš da suzu isplačem i uvodiš me u otajstvo noći. Otkrivam Tvoje svjetlo u noćima svojim. Otkrivam zašto si stvorio noć. I, iako se u meni svađaju strah i nada, ja živim svoju noć iščekujući naš zagrljaj. Učitelju, kad se moje od traganja izmorene vjeđe naslone na Tvoje, ne dopusti da ova duša izgubi sebe u zagrljaju tuđem!
Zaista, “noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost..."
Post je objavljen 24.05.2006. u 14:48 sati.