(~ElifKarakoc dA)
Razmišljam
o tvojim velikim gradovima
iako je najveće
što sam ja vidjela bila Chueca
i mnoštvo
sjajnih tamnih mladića
Izlazim
poplavljena sam tobom
Cijedi se s mene
voda, suze,
nisam sigurna
što je sve ta muzika
uspjela dozvati.
Pričala sam ti
da bih željela umrijeti,
i ovo
je bilo najbliže tome
Potpuni mir,
baš kao smrt,
prekrasno, bezbojno smirenje.
Tvoja topla,
baršunasta površina
tamni u zemlju.
Moja tuga
uskoro će postati veća
od tuge
Marquezovih sela,
posuta žutim laticama cvijeća.
Tvoje su ruke
poput Borgesovih subota-
u njima je bol
kao u sabljama.
Kažeš da se bojiš povratka
i ja strahujem s tobom
i molim te
da se ne vraćaš.
Vidim nas
kao dva beskućnika
u tvojim velikim
gradovima od svjetala
Tamniš u zemlju
postaješ gola djevojčica
zapetljane kose
koja udara
bosim stopalima o prašno tlo
Lice ti je prljavo
na rukama
nosiš domorodačke boje
Čujem tvoj ples
preko kontinenata
Tvoji
udari bosih stopala.
Sada sam tamo,
približit ću se
tvom plemenu,
indijanski potomku,
i uključiti se
u ples oko vatre,
je li to
isto kao umrijeti?
Kažeš da se bojiš
vratiti se
Bojim se s tobom,
jer znam
da se nikada nećeš vratiti
Nestala si
u tamnu djevojčicu
koja pleše
bosih nogu,
a ja ću
nastaviti ići
Post je objavljen 24.05.2006. u 12:44 sati.